Uglavnoj ulici ovog potkozarskog mjesta, pažnju je privukla nesvakidašnja scena: stari traktor sa, ni manje ni više, njemačkim tablicama, koji vuče starinsku kamp-prikolicu u bojama italijanske zastave. U kabini, nasmijani vozač Hansi Sielberhorn (56), poljoprivrednik iz Nirnberga, na svom životnom putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu.

Hansi već sedam godina, nakon što završi sezonu na svojoj farmi, uzme kartu i kreće u avanturu. Ali ne kao obični turista. On putuje traktorom starim više od pola vijeka koji vuče kamp-kućicu još stariju. Zajedno, kaže, imaju preko 100 godina, ali i mnogo zajedničkih priča s evropskih puteva. Ove godine destinacija mu je Bosna i Hercegovina. Put dug preko 2.300 kilometara započeo je prije mjesec dana iz Nirnberga, a do sada je prošao Njemačku, Austriju, Sloveniju i Hrvatsku. Nigdje, kaže, nije imao problema.

– Na granicama me samo pogledaju, nasmiju se, kažu da sam im simpatičan i mahnu da produžim. Neki čak i traže da se slikaju sa mnom – priča Hansi.

Njegov stil putovanja je poseban. Nema navigacije, nema interneta. Samo dobra stara papirna karta. Sporeni tempo traktora omogućava mu da bolje upozna zemlje kroz koje prolazi.

– Kada voziš sporo, sve vidiš. Ljude, kuće, prirodu… Svaki kilometar ima dušu – kaže Hansi.

Ne sjeća se baš svih mjesta kroz koje je prošao ali kaže da je bio u Doboju, obišao je dijelove Sarajeva, spustio se do Visokog, pa preko Travnika prema Banjaluci a onda je danas prošao i kroz Kozarac. Sljedeća odrednica mu je Mrakovica i Nacionalni park Kozara, gdje planira da se odmori dva dana prije nego što krene preko Hrvatske, Slovenije i Austrije nazad prema Njemačkoj i svom rodnom Nirnbergu. Na pitanje zašto bira baš traktor, odgovara iskreno:

– Traktor mi omogućava da uživam u pogledu. Auto je prebrz. Ja nikud ne žurim. Hoću da upoznam svijet, da osjetim svako mjesto kroz koje prođem – kaže Hansi. Za Bosnu i Hercegovinu ima samo riječi hvale.

– Bosna je prelijepa. Nema gužvi, priroda je divlja i čista, a ljudi… Ljudi su nevjerovatni. U svakom selu i gradu, gdje god sam stao pitali su me jesam li gladan, žedan, treba li mi šta. Osjećao sam se kao kod najrođenijih. Ta ljubaznost i srdačnost je rijetkost u drugim zemljima u kojima sam bio za ovih sedam godina – priznaje Hansi.

U vremenu kada mnogi jure za bržim, jačim i skupljim, Hansi nas podsjeća da je prava ljepota u sporom putovanju, otvorenom srcu i ljudskoj toplini. I možda baš zbog toga njegov stari traktor na svakom putu ostavlja trag – ne samo na cesti, već i u ljudima koje sretne, piše Infoprijedor.