Skoro da nema medija koji o Bošku i Admiri, ubijenim 18. maja 1993. godine, nisu napisali članak, snimili prilog, film... Fotografija njihovih mrtvih tijela dok zagrljeni leže na sarajevskom mostu obišla je cijeli svijet.

Upoznali su se 1984, u godini sarajevske Olimpijade, kada je nešto posebno cvjetalo u ovom gradu. Zajedno su proveli devet godina. To što je Boško bio Srbin, a Admira Bošnjakinja nije predstavljalo prepreku ni njima niti njihovim roditeljima, jer tako se u Sarajevu živjelo.

Ovi dvadesetpetogodišnjaci, u pokušaju da pobjegnu od zla i ludila koje je zadesilo njihovu zemlju, ubijeni su na Vrbanja mostu.

Njihova tijela danima su ležala na asfaltu jer im niko nije mogao prići, da bi poslije bila prenesena u Lukavicu i ondje privremeno pokopana, a nakon rata, po želji roditelja, ekshumirana i trajno sahranjena u Sarajevu.

Svaka godišnjica njihove smrti najteže pada članovima njihovih porodica, a jedno srce posebno pati za izgubljenim prijateljem. Boško je bio vjenčani kum Rajku Vukobratu, s kojim smo razgovarali o njihovom prijateljstvu, o istinskoj ljubavi Boška i Admire po kojoj su snimljeni filmovi i odigrane predstave. To je jednostavno, reći će nam Rajko, nešto što se više ne rađa.

“Svim mladim bih poručio da samo slušaju svoje srce. Da ne gledaju narode po nacionalnosti, vjeri i boji kože, već da samo gledaju da li su ljudi ili neljudi. Boško i Admira će da žive dok je svijeta i vijeka. Ne dam ih zaboravu. Ljubav Romea i Julije je ljubav Boška i Admire koja je istinska. Ja sam ponosan na njih”, rekao nam je Vukobrat.