Napuštanje BiH u posljednjoj je deceniji poprimilo razmjere prave epidemije. Najviše ljudi, pogotovo iz sjevernih dijelova Republike Srpske i iz Cazinske Krajine odlaze u Sloveniju, a među poželjnim destinacijama su i Austrija i sjeverna Italija: sve što je dovoljno blizu da bi se, o praznicima, a možda i vikendom, moglo otputovati u zavičaj.

Da je tako, pokazalo se i tokom korona pandemije, kada su zbog lokdanuna u Italiji sela oko Čelinca, poput Ukrine i Brabešaca, naglo opustjela. Skoro svi mladi ljudi iz ovog kraja rade u okolini Padove, ali do korone većina njih je vikendom dolazila “kući”, pa se činilo da nisu ni otišli. Sve do korone, kad su stari ostali sami…

Svi navedeni primjeri su zasnovani na procjenama i iskustvu sa terena, jer statističkih podataka o takozvanim “vanjskim migracijama” nema, bar ne onih relevantnih.

Jedina zvanična brojka kojom se operiše jeste broj državljana BiH , koji su odjavili prebavilište, kada su odselili u inostranstvo, ali takvih je svega oko 2.000 godišnje u oba entiteta. Jasno je da to nije ni blizu stvarnom broju onih koji su pobjegli od nepravde, siromaštva i korupcije.

Za koga je Slovenija obećana zemlja

Popisa nije bilo već 13 godina, a procjene broja stanovnika zasnovane su na rezultatima popisa iz 2013, te podacima o broju umrlih i rođenih. “Vanjske migracije” nisu uključene u ovu jednačinu, tako da, pošteno govoreći, nemamo pojma koliko ljudi zaista živi u Republici Srpskoj. 

Još je neuhvatljiviji broj onih koji su odselili na Zapad, ali još uvijek nisu potpuno “zaključali kuću” u Republici Srpskoj, kao i broj gastarbajtera, čije su porodice ostale u zavičaju.

Prema službenim podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, u Sloveniju je u posljednjih 10 godina otišlo više od 125.000 radnika iz BiH. Među njima je i na desetine hiljada, mahom muškaraca, koji svakog vikenda ili bar 2 puta mjesečno, prelaze i po hiljadu kilometara, da bi 2 dana proveli sa svojima u Banjaluci, Mrkonjić Gradu ili Prnjavoru.

I mnoge porodice koje “za stalno” žive u Sloveniji, praznike i odmore provode u BiH.

Mladenka Sarić iz Doboja, koja već 3 godine sa porodicom živi u Novoj Gorici u Sloveniji, kaže da je životna priča svake porodice različita, ali da se ipak izdvajaju 2 grupe.

– Većina ljudi, koji rade poslove sa osnovnom školom uglavnom žive za onih nekoliko dana u godini, koje provode u zavičaju i čekaju penziju da se vrate. Oni obrazovaniji, koji rade u struci, uglavnom žive život ovdje i u Sloveniji grade budućnost – kaže Mladenka.

U cijelom to kalidoskopu migracija, valja imati na umu i penzionere i sezonce, pa i studente, koji dio godine žive u BiH, odnosno u Srpskoj, a dio u inostranstvu.

“Zimi živimo u Austriji, tamo čiste snijeg”

Tako, na primjer, stariji barčni par iz okoline Banjaluke, ljeti živi u svojoj kući u zavičaju, ali čim zazimi, odlaze u Austriju, gdje su zaradili penziju.

– U Austriji imamo opštinski stan u dugotrajnom najmu i kada smo se penzionisali zadržali smo taj stan. Tamo provodimo zimu, jer imamo gradsko grijanje, putevi su uvijek očišćeni, javni saobraćaj pouzdan, a vazduh nije zagađen – kaže naš sagovornik. 

I dok penzioineri zimi uživaju u blagodetima uređene Austrije, mlađi Hercegovci, čim grane sunce, putuju u suprotnom pravcu: na sezonski rad u Hrvatsku ili Crnu Goru. Od onog što ljeti zarade na moru, mnoge pordice žive cijele godine.

Sva ova šarolika lepeza ljudi koji žive “i ovdje i tamo”, ili “ni ovdje ni tamo” doprinosi i dramatičnom porastu prekograničnog saobraćaja.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u prvih devet mjeseci 2025. godine na graničnim prelazima na području RS evidentirano je 20,7 miliona putnika. Od toga je 10,4 miliona putnika ušlo u Republiku Srpsku, dok je 10,3 miliona izašlo iz Srpske. Najviše se putuje ljeti, ali i tokom novogodišnjih i božićnih praznika.

Na piitanje da li su naši ljudi, koji su odselili  u inostranstvo zaista otišli, ili su samo na “privremenom radu” danas nema jednostavnog odgovora, smatra sociologinja Mirjana Čeko.

– Danas svijet nije isti kao onaj od prije 30 ili 40 godina, pa ni migracije ne možemo mjereiti istim aršinima. Nekada se znalo: ideš raditi pa se vraćaš ,ili se seliš zauvijek. Danas je sve „negdje između“ – kaže Čeko za Srpskainfo.

Dodaje da danas veliki broj ljudi živi transnacionalni život, odnosno  rade u jednoj državi, dok porodične, emocionalne i kulturne veze održavaju u drugoj. 

– Granica više nije jasna linija razdvajanja, nego dio svakodnevice. Često se pretpostavlja da bi „pravo“ iseljavanje podrazumijevalo prekid s domovinom. Međutim, povratak za vjerske praznike, porodična okupljanja ili godišnje odmore ne znači da migracija nije uspjela – kaže Mirjana Čeko.

Ljudi odlaze jer moraju, a ne zato što ne znaju ko su

Ističe da migracije danas ne brišu stare identitete, već im dodaju nove.

– Ljudi mogu biti istovremeno i ovdje i tamo, bez osjećaja da moraju birati samo jedno. Posebno je važno istaći da veliki broj naših ljudi ne napušta BiH iz želje za drugačijim identitetom, nego zbog ekonomske i institucionalne nesigurnosti. Oni ne odlaze da bi se „odrekli“ zemlje, nego da bi sebi obezbijedili stabilniji život – kaže Mirjana Čeko.

Česta putovanja pokazuju da veza s domovinom ostaje jaka, ali i da ovdje ne postoje uslovi za dugoročnu sigurnost i za povratak.

– Različiti oblici života „na relaciji“, poput penzionera koji zimu provode vani, ili sezonaca koji rade u turizmu, svjedoče o tome da je BiH postala dio šireg migracionog prostora, a ne izolovana tačka odlaska. U tom kontekstu, masovni prelasci granica nisu rezultat neodlučnosti pojedinaca, nego dugotrajne društvene nestabilnosti. Ljudi se kreću jer moraju, a ne zato što ne znaju gdje pripadaju – kaže Mirjana Čeko.

Zato, zaključuje ona, to stanje „ni tamo ni ovamo“ ne treba posmatrati kao lični problem, već kao društveni simptom. 

– To govori o zemlji koja svoje građane ne uspijeva zadržati, ali ih ni ne gubi u potpunosti, već ih drži u stalnom stanju privremenosti. Ako se nastavi ovakav poredak stvari, živjećemo u društvu stalne pokretljivosti u kojem ljudi neće imati dom, nego rutu kretanja –  zaključuje Mirjana Čeko.

Ako je za utjehu, ovo nije “lokalna anomalija”, nego dio globalnog trenda savremenih migracija, u kojem se nesigurnost rada, stanovanja i identiteta proizvodi sistemski i širom svijeta.