Porijeklo ove fraze vodi nas daleko u prošlost – u vrijeme kada su ljudi svijet tumačili kroz znakove, simbole i sujevjerje. Još u antičkom Rimu, ali i u starim slovenskim i bliskoistočnim kulturama, lijeva strana je smatrana lošom, zlom, nesrećnom, dok je desna bila „strana blagoslova“, sunca i božanske zaštite.

Rimljani su vjerovali da ako ujutru prvo staneš lijevom nogom na zemlju, prizivaš nesreću za cijeli dan. Zato su vojnici, sveštenici i obični ljudi pazili da se iz kreveta uvijek ustane – desnom nogom naprijed. U nekim hramovima čak je bilo zabranjeno ulaziti lijevom nogom, jer se to smatralo uvredom za bogove.

Slično vjerovanje zadržalo se vijekovima – hrišćanski srednji vijek je dodatno ojačao negativnu simboliku ljevice, vezujući je za đavola, grijeh i „pogrešan put“. Ljevoruke osobe bile su sumnjive, a lijeva strana tijela se povezivala s nesrećom, sjenkama i podsvjesnim nagonima.

Naravno, danas znamo da je lijeva strana tijela jednako važna kao i desna – i da ljevoruki mogu biti i umjetnici, i geniji, i potpuno obični srećni ljudi, ali jezik pamti svoje drevne strahove. Zato i danas, kada dan krene naopako, instinktivno kažemo da smo „ustali na lijevu nogu“ – kao da je to moglo da pokrene čitavu lavinu loših događaja.