Riječi su ovo kojima se najkraće može opisati velikan srpskog glumišta Stevo Žigon.

Uvijek drugačiji, za neke čak i čudan, Žigon je prije svega bio veoma cijenjen tokom karijere čiju je šezdesetogodišnjicu proslavio svega mjesec dana prije smrti, 28. decembra 2005. godine. Ovaj svijet nesvakidašnji umjetnik je napustio u osamdesetoj godini života ostavivši neizbrisiv trag. 

- Voleo je da se druži sa suflerima, garderoberima i momcima koji nameštaju scenu, sa pravim i normalnim ljudima. I on je bio normalan, ali nije uvek tako izgledao. Govorio je za sebe da je proleter. Volela sam ga ne kao proletera, već kao dinosaurusa, jer sam znala da takvi ljudi kao što je on izumiru s ovog sveta - ispričala je Stevina nasljednica Ivana.

Rođen je 8. decembra 1926. u Ljubljani, u radničkoj porodici. Roditelji su mu dali ime Štefan, koje će kasnije pasti u sjenku imena Stevan. Iako je kršten u katoličkoj crkvi, već na prvim časovima vjeronauke postao je ateista. Rado je prepričavao anegdote o vjeroučitelju koji je obožavao da jede bijeli luk.

- Propovedao je ideju zagrobnog života, a kada sam jednog učenika zamolio da ga pita zašto jede beli luk, on je odgovorio: Zato što on produžava život. Zašto želi da produži život ako propoveda da blagostanje nastaje tek u zagrobnom životu? - pitao se Žigon.

Ateizam ga je približio ideji komunizma pa je u februaru 1942. postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije, što ga je ubrzo koštalo robije. Dvije godine proveo je u nacističkom logoru u Njemačkoj, gdje je naučio njemački jezik, zbog čega je kasnije često dobijao jake uloge oficira Trećeg rajha. Odigrao je 59 uloga u pozorištu, potpisao je 57 pozorišnih režija, igrao 30 glavnih uloga u 13 televizijskih serija i 17 filmova, a napisao je sedam dramatizacija i adaptacija, kao i tri knjige o pozorištu.

Gledaoci ga najviše pamte po ulozi u kultnom televizijskom serijalu “Otpisani” i “Povratak otpisanih”, gdje je tumačio lik njemačkog oficira Krigera, omraženog kod publike. Ipak, Žigon je uspio da se izbori s tim i da mu publika dodijeli epitet jednog od najcjenjenijih dramskih umjetnika.

U mladosti, na putu ka socijalizmu, preispitao je svoje stavove i shvatio da je društveni poredak donio mnogo toga dobrog, ali i da je skrenuo s puta.

- Socijalne razlike i nepravde suviše su bile očigledne. Međutim, ja sam prvih godina posle oslobođenja imao još jedan ne tako mali problem: mene je naprosto iritirala ličnost maršala Tita. Njegovi nesuvisli, primitivni govori, držanje, rukavice, cipele u boji plave maršalske uniforme, njegova frizura, takođe u boji, ljubav prema zlatu i ordenju, Brozova neobrazovanost, a naročito njegov izraziti antitalenat za jezike jer on praktično nije umeo normalno da govori nijedan jezik - zabilježio je Žigon.

Dok su ga u društvenom poretku mnoge stvari iritirale, u privatnom životu nije bilo ničega što bi ga činilo nezadovoljnim. Sa Jelenom Jovanović upoznao se 1950, kada je ona imala 17, a on 24 godine. Kada je došlo vrijeme da se upozna s njenim ocem i majkom, u Jelenin roditeljski dom došao je s violinom koja mu je ranije spasla život. Dok je bio u logoru, svirao je u orkestru i zimi je krijući ispod robijaškog nosio još jedno odijelo - svečano, orkestarsko. Smrtno zaljubljen u Jelenu, pomislio je kako bi ta violina mogla ponovo da mu spase život, pa je u kuću njenih roditelja došao kao muzičar pošto je na njenu adresu u prethodnih godinu dana anonimno poslao desetine ljubavnih pisama. Anonimno, jer je u to vrijeme postojala opasnost od osude okoline ukoliko asistent otvoreno iskazuje ljubav studentkinji.

Žigosan brojem 61.185 u logoru, kasnije je stoički primao sve udarce života, žigove vremena u kojem je živio.

- Šta ćeš, takvo mi je prezime. Ne žalim se, samo me katkad tište moje rane - govorio je Žigon sasvim mirno, uz prepoznatljiv asketski osmijeh, kao da je čitavog života ipak bio ušuškan u svilu.

Pilot u 77. godini

Slijedeći svoju avanturističku prirodu, Stevo Žigon upisao se u 77. godini na kurs letenja motornim zmajem u Batajnici. O neobičnom životnom iskustvu koje je stekao u školi pilotiranja, svojevremeno je rekao da je letenje sloboda koja je neuporediva s bilo kojom drugom.

- Prvi put osetio sam da vazduh zaista postoji, ne samo kao nešto što dišemo, jer mi to radimo po automatizmu. Osetio sam se kao da sam otkrio Ameriku, jer sam otkrio vazduh i to da ptice dok lete osećaju vazduh kao mi što osećamo zemlju - rekao je ovaj umjetnik.