U sedmočlanom domaćinstvu Miljanović iz Ugljevičke Obriježi žive tri generacije. Četvoro djece najveće su bogatstvo ove porodice. Pored svakodnevnih poljoprivrednih poslova velika ljubav svih članova, od najstarijeg do najmlađeg, su konji.

Božidar Boban Miljanović rado upreže konje da u kočijama provoza svoju višečlanu porodicu. Atrakcija su gdje god se pojave.  

- Provozam ih do crkve, tako slava Bogu da se zahvalimo za sve što nam je Gospod dao za pšenicu i kukuruz, imam svoju djecu da su živi i zdravi. Ovdje niko nema konje i uvijek gledam neko dijete da provozam, nekog da usrećim, neki osmijeh da izmamim. Vozim i mladence, djecu na krštenja, išao sam po svoje dijete iz bolnice, paketiće nosimo djeci. Išao sam na minus 5, 10 stepeni, smrznem se, inje se uhvati po meni. Napatio sam se u životu i znam šta znači kad nemaš i kad ti neko malo sreće pokaže i svakom kome mogu da pomognem pomoći ću - priča ovaj dobrodušni i skromni domaćin.

Dodaje da je ranom djetinjstvu išao kod djeda i jahao kobilu, a kasnije se s njim vozio i u fijakeru. Tako se rodila ljubav.

- Djed je išao svakog utorka i petka u Bijeljinu i to je bilo nešto posebno, narod pozdravlja maše i ja sam tad to zavolio. Prije nego što će umrijeti, povjerio mi je kobilu Bojku koja je 32 godine živjela i prošle godine uginula. Zavoljela su je i moja djeca. Fijaker sam nabavio malo kasnije da ih usrećim. Ne patim za nekim bogatstvom, bitno je da su moja djeca zdrava, samo zdravlja – priča sa osmijehom Boban, koji planira da registruje konjički klub, da otvori školu jahanja u koju mogu doći i djeca sa smetnjama u razvoju.

Kćerka Sunčica je veliki ljubitelj konja i naučila je da jaše.

- Volim puno konje, tata me naučio da jašem. Omiljeni konji su mi Bojka Mica, Zvezda, Beba. Dajem im da jedu sijeno, zob - priča Sunčica, a njen brat Rade stidljivo dodaje da i on pomaže tati na imanju, hrani konje, ali radi i ostale poslove. 

U ovoj porodici uvijek se mnogo radilo, pa i Boban, iako zaposlen u ugljevičkom Rudniku i termoelektrani, nije zapustio svoje imanje. Obrađuje 150 dunuma zemlje i uglavnom se bavi ratarstvom.

- Borim se sam koliko stižem nekih 150 dunuma što pšenice, ječma, što zobi, nešto kukuruza, trava, ovo smo pripremili nekih 100 rolo bala to je jako dosta za ovu godinu. Bogu hvala kad smo i to mogli da ugrabimo. Novu sam prilično mehanizaciju uzimao kad sam se zaposlio na Rudniku, poslije toga sam počeo da ulažem. Sve što sam mogao da kupim novo kupio sam. Bez alata nema zanata, bez te mašine ne možeš raditi ništa. Radna snaga kod nas na selu je ukinuta, moba ne postoji više, ne možeš nikog naći i da platiš dnevnicu. Za ovaj novi traktor sam dobio subvenciju 60% i nešto sam predavao za manje mašine, tarupe, malčere, freze, prskalice, znači i to dosta - rekao je ovaj vrijedni domaćin za portal InfoBijeljina.

U njegovim oborima alpske koze, ovce, svinje. Dovoljno za potrebe njihove porodice, ali i da se nešto proda i zaradi. Zajedno sa suprugom dijeli i obaveze oko stoke.

- Ne možeš pustiti da to zaraste, ili prodaj ili moraš da održavaš, to jeste da održavaš da se diviš sam sebi kada nešto proizvedeš da imaš neku obavezu. Posao je nešto drugo, sigurica - uvijek imaš tu platu, a ovo je ljubav ne može se platiti, to moraš voljeti. Ustajem u pet sati, namirim, odem na posao, pa djeca, vrtić, škola, samo ljubav - objašnjava Boban.

I njegova supruga Zlata ima brojne obaveze, ali nikada ne bi živjela u gradu. Selo, kaže, ima brojne prednosti. 

- Čitav dan si na nogama oko marve oko djece, škola, vrtići, al stigne se sve kad su zdravi. Lijepo je na selu, imaš svoju marvu, imaš za djecu mnogo toga da se mogu igrati - rekla je Zlata za InfoBijeljinu.

U dvorištu Miljanovića šarene se ćilimi koje je Bobanova majka Zdravka donijela u miraz.

- Tkalo se prije, to sam sve radila, a sad neće niko da pogleda. Puno se radilo, ali kad čuješ muziku ideš. Džaba što si vazdan bi na njivi, kopaš, sunce, kupiš pšenicu. Sad kažu ne mogu da izađu napolje, vruće im. Nemaju volju, a možda je i sunce sad drugačije - šali se Zdravka. 

Svaka generacija nosi svoje radosti i brige, ali optimizam, lijepa riječ i sloga je ono što krasi ovu vrijednu porodicu.