Bili ti protesti koji se dešavaju na srpskim trgovima spontani ili ne, oni su duboko nedemokratski, a svakako barem posredno podstaknuti od poraženih. Tito je govorio da su studenti i omladina uvijek u pravu, ali to je samo demagogija. Demokratija upravo propagira da je većina u pravu, činili tu većinu mladi ili stari, obrazovani ili neobrazovani, mudri ili tupi. Volja većine je legitimna, i tu se priča završava. Opoziciji bi bilo mudrije da uvidi svoje greške, i da se transformiše iz nefunkcionalne u funkcionalnu.

Niko od “velikih lidera” koji su kao kandidati osvojili mrvice glasova na predsjedničkim izborima 2017. godine ne vidi problem u vlastitom djelovanju, u svojim postupcima, ne razumije volju građana, a očito da većina Srbije misli da je Vučić bolje rješenje od njih. Kako da građani to ne pomisle kada je ostalih kandidata bilo deset! Kako narod da ne pomisli da je to iz sebičnih razloga, da svako od njih želi samo da baš on bude predsjednik, a ne na mijenja sistem u šta se javno kunu. Kandidaturom i poražavajućim rezultatom, mnogi od njih su politički ispalili sebi “metak u glavu”. Postavlja se pitanje da li neko ko je pet, deset ili dvadeset godina nekakav lider, nekakve stranke ili pokreta, poslije 1 % ili 2% osvojenih glasova, ima bilo kakav legitimitet da mijenja Srbiju.

Druga priča, nešto kompleksnija, je zašto prosvijećena desnica ne može da se omladi u Srbiji. Zašto se ne prima pelcer građanskog pristojnog rodoljublja. Oba pola koja tamo imaju značajniji uspjeh i podršku birača objektivno su populistička. Jedni plivaju na kultu ličnosti pokojnog Zorana Đinđića, sa kojim zapravo imaju jako malo dodirnih tačaka i koga nikada nisu uspjeli shvatiti, dok drugi grade novi kult. Srbija je zemlja kultova ličnosti, a to se do sada nije pokazalo baš kao dobro. Srbiji treba nešto autetntično, a ne žute patke, uvezeni pokreti otpora, i razne “dobronamjerne” fondacije. Srbiji treba opozicija koja propagira zdrav sistem vrijednosti, a ne kojoj je jedina ideja da sruši vlast, a ne zna šta poslije. Srbiji ne treba opozicija koja ruši trake sa spiskovima ubijenih civila u ratnim dejstvima, ma koje nacionalnosti da su oni bili. To je prosto necivilizacijski. Zar je to način borbe onih koji sebe nazivaju demokratama

Ovo vrijedi za skoro sve u okruženju, nije to priča vezana samo za Srbiju, da neko pogrešno ne razumije. Nije Srbija ni bolja ni gora od drugih. Opozicija koja osvoji znatno manje glasova organizuje proteste i pokušava nedemokratski rušiti predsjednike i vlade širom regiona. Nepoštovanje volje većine je nedopustivo za ozbiljne ljude i političare. Kako misle da pridobiju te ljude ako ih nipodaštavaju i negiraju njihovu slobodnu volju. Ko izgubi ima pravo da se ljuti, a ima obavezu da se preispita i koriguje, ali nema pravo na ispoljavanje agresije i gaženje volje svog naroda. Trebaće ovdje još vremena da zaživi istinska demokratija.

Piše: Stojan Krunić