Ti "drugi" su prema Enciklopediji Britanika politički protivnici nacista, homoseksualni muškarci, Romi, Sinti, djeca iz veza sa "nižim rasama", teški psihofizički invalidi pobijeni radi "pročišćenja rase" i Jehovini svjedoci. Američka Enciklopedija Kolumbijskog univerziteta jevrejskim žrtvama dodaje Rome i invalide naglašavajući da su "sve tri grupe, i samo one, bile jednake žrtve nacističkog rasizma i genocida".

 

Rezolucijom UN "odbacuje se svako poricanje Holokausta kao istorijskog događaja, bilo u potpunosti ili djelimično", pa je osporavanje šest miliona jevrejskih žrtava u nekim zemljama postalo i zakonski kažnjivo. I bez pravne regulative svakom normalnom bi poricanje genocida nad Jevrejima bilo nezamislivo, jer je u državnim dokumentima nacističke Njemačke zapisan program istrebljenja "nižih rasa", među kojima su prvi bili oni.

 

Identičan program predstavljaju zakoni NDH koji su cio administrativni, vojni, policijski, prosvetni, crkveni i medijski aparat angažovali na "totalnom genocidu" koji je uz sistematsko ubijanje, protjerivanje i promjenu identiteta Srba, podrazumijevao uništenje srpskog jezika, pisma, kulturne baštine i pravoslavne vjere. Zašto se onda nekažnjivo osporava i broj srpskih žrtava i genocid Srba u NDH, iako on po svim tačkama ispunjava kriterijume Konvencije o genocidu koju su 1948. usvojile Ujedinjene nacije?

 

- Činjenica je da genocid nad Srbima u NDH nije djelo "grupe ustaša" kako se decenijama tvrdilo u SFRJ, već državni plan. Širenje nacionalne i vjerske netrpeljivosti i mržnje počelo je još u Austrougarskoj, a ubijanje Srba se dešavalo već u vrijeme Banovine Hrvatske. Hrvatska seljačka stranka (HSS) i njena seoska i gradska zaštita prve su započele sukobe i razoružavanje jugoslovenskih vojnika 1941, kada je kapitulirala Jugoslavija. Te formacije na desnom krilu HSS dale su prve ustaše, još prije nego što su sa Pavelićem došli oni iz Italije koji su bili iskusni teroristi, obučeni u posebnim vještinama, među kojima je bila i organizovanje genocida. Budući upravnici logora, prije svih Maks Luburić koji je kreirao Jasenovac, u Njemačkoj su pohađali kurs o njihovom organizovanju. Problem je što se u vrijeme socijalizma malo srpskih istoričara bavilo ovim temama jer je postojala prećutna i neformalna "podjela rada". Temama o NDH, odnosima sa Italijom, Austrijom i Njemačkom bavili su se pretežno hrvatski istoričari, koji su pisali onako kako se moglo, a da odgovara njihovim nacionalnim interesima - kaže istoričar dr Goran Miloradović.

 

On ukazuje da je obnova Jugoslavije stavila ad akta pitanje odgovornosti Hrvatske za genocid u Drugom svjetskom ratu, čemu je doprinio i Hladni rat u kom su mnogi dojučerašnji zločinci postali saradnici Zapada:

 

- Drugi primjer, uporediv sa Hrvatskom jeste Austrija, koja je izbjegla optužbu za nacizam, čak je neopravdano tretirana kao njegova žrtva. Ona je sopstvenu nacističku partiju čiji pripadnici snose veliku odgovornost za zločine na području Jugoslavije. Treći rajh je na ovaj prostor slao austrijske oficire jer su imali istorijsko iskustvo i odgovarajuću intelektualnu spremu. Nije slučajno što je Austrijanac Aleksander Ler komandovao bombardovanjem Beograda i sličnim operacijama, ni to što je Austrijanac Kurt Valdhajm učestvovao 1942. u operaciji na Kozari. On je upravo primjer mnogobrojnih nacista koje su SAD posle rata angažovale kao svoje eksperte i činile sve da se ne demaskira njegova prošlost.

 

Josip Broz je posle rezolucije Informbiroa 1948. u strahu od Staljina potražio pomoć Zapada. Posledica je bilo sklapanje ugovora 1953-1954. između Jugoslavije i dvije članice NATO, Grčke i Turske, čime je stvoren antisovjetski Balkanski pakt.

 

- Jugoslavija je tada indirektno stavljena pod kišobran NATO, jer je spajala južno krilo Alijanse, Grčku sa Italijom, čime je Sovjetski Savez bio odsječen od Sredozemnog mora. Da bi država sa takvom funkcijom opstala nisu se smjele pokretati osjetljive teme kao što je genocid nad Srbima u NDH, jer bi to moglo da naruši jedinstvo SFRJ i direktno ugrozi interese NATO. Taj međunarodni interes da se ovakve teme priguše išao je naruku Hrvatima, ali i muslimanima iz BiH koji su u NDH smatrani za - Hrvate. Zbog tog interesa ni Andriji Artukoviću, jednom od kreatora istrebljenja Srba u NDH nije suđeno za genocid već za neke konkretne zločine, pa i za slučaj ubistva grupe zarobljenih partizana, što je bio način da se stvari ne nazovu pravim imenom, ali da on, ipak, bude osuđen. Posle raspada Jugoslavije Hrvatska je, korak po korak, ušla u NATO i EU. Ona je u te organizacije unijela i svoju istoriju, čiji je sastavni dio genocid, što nije prijatno. NATO i EU su zato odlučile da medijski konstruišu novi genocid koji su navodno devedesetih počinili Srbi i da ga proglase mnogo važnijim i strašnijim, da bi zaklonili onaj počinjen prema Srbima u Drugom svjetskom ratu - zaključuje dr Miloradović.

 

Nisu samo patnje medijskim manipulacijama "izbačene iz istorije". Ulazak Zapadne Njemačke u NATO još početkom Hladnog rata je za posledicu imao i sistematsko brisanje iz sjećanja da su Sloveni dali najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu.

 

- U temelju nacističke ideologije nalazio se rasizam i shvatanje o "nadmoći više rase", arijevaca, zapravo Njemaca. U takvoj hijerarhiji pri samom dnu nalazili su se i pojedini slovenski narodi - Rusi, Poljaci, Srbi - kojima je trebalo uništiti državnost, pogubiti inteligenciju, protjerati ih sa područja Istočne Evrope i pretvoriti ih u robovsku radnu snagu. Uništavanje Jevreja i porobljavanje Slovena bili su dio jedinstvenog poduhvata "etničke reorganizacije" Evrope i predstavljaju kontinuitet pangermanske politike antislavizma, raširenog kako na desnici, tako i na ljevici. Prema "Opštem planu Istok", donijetom 1941, planirano je da se iz Poljske i zapadnih dijelova Sovjetskog Saveza protjera ili raseli 31 milion "rasno nepoželjnih", a ostatak od 45 miliona koji su živjeli na tom prostoru trebalo je germanizovati ili ubiti. Među njima je bilo pet do šest miliona Jevreja, za koje je predviđeno uništenje. Na taj način oslobodio bi se prostor za naseljavanje 10 miliona Njemaca - kaže istoričar dr Miloš Timotijević.