Vladan Kljajić, Vladimir Kovačević i Aleksa Kresojević započinju svoju misiju kroz staze koje nisu samo kilometri, već tragovi istorije, stradanja i nade.

Ovo je put kojim je prolazila srpska vojska u Prvom svjetskom ratu – put bola, izdržljivosti i nevjerovatne snage čovjeka da preživi i nastavi dalje. 

“Naša ruta vodi kroz Srbiju, preko Kosova i Metohije, sve do Krfa - mjesta koje je tada značilo spas i novi početak. Ukoliko zbog bezbjednosnih razloga ne budemo u mogućnosti da prođemo tom rutom, imaćemo alternativnu rutu preko Crne Gore”, poručuju ovi Banjalučani.

Plan je sljedeći: svaki dan će prelaziti između 150 i 250 kilometara, u zavisnosti od terena i uslova puta, vođeni isključivo snagom volje, izdržljivošću i ciljem koji ih pokreće.

“Spavaćemo pod otvorenim nebom, u tišini noći i pod zvijezdama, sami sebi pripremajući hranu, oslanjajući se samo na ono što nosimo u sebi – snagu, volju i vjeru da svaki pedalj ima smisao, i da čovjek može dalje i kada ga prate umor i bol”, ističu oni.

Ovo, kažu oni, nije samo sportski izazov, već je u pitanju vožnja kroz sjećanje, put humanosti.

“Svaki kilometar nosi priču prošlosti i dokaz snage sadašnjosti – podsjetnik koliko daleko čovjek može stići kada u sebi nosi razlog veći od umora i bola”, kažu ovi Banjalučani.

Sve ovo rade za njihovog prijatelja iz Banjaluke, Slobodana Kesića, koji je prije pet godina izgubio vid. Ovo je njihova poruka njemu i svima koji se bore: da nijedna tama nije konačna dok postoji makar jedna ruka koja ide uz tebe.

“Ova priča nije o biciklima. Ovo je priča o ljudima. O srcu koje ne odustaje. O vjeri da zajedno možemo i dalje, jače i dalje nego što mislimo da je moguće”, kažu ovi Banjalučani.