Kolumnu Tadića prenosimo u cijelosti:

 

Ko imalo poznaje istoriju, zna da su drugi pobili prve, da su treći pobili druge (i isplatili kupoprodajnu cijenu BiH drugima), da su četvrti pobili ono što se 1941. godine povampirilo od trećih, da su peti pobili četvrte i da su šesti pokorili pete. Pa kog đavola onda neko ima potrebu da ih sve stavlja u isti koš i od njih pravi državotvorni temelj BiH? Odgovor je vrlo jasan, pa čak i logičan – preci onih koji to sve organizuju prvo su od Kotromanića prebjegli Osmanlijama, pa od Osmanlija prebjegli Austrougarima, pa od Austrougara prebjegli Karađorđevićima, pa od Karađorđevića prebjegli Paveliću, pa od Pavelića prebjegli partizanima, pa od partizana prebjegli islamistima, pa od islamista prebjegli Amerikancima, i Bog zna gdje će se i da li će se ikada zaustaviti. Logično je pitanje zašto onda uz isticanje simbola od Kotromanića, pa do grba Žaka Klajna, ne ističu i simbole Kraljevine Јugoslavije i NDH?

 

To je zbog toga što im simbol Kraljevine Јugoslavije, dvoglavi orao, previše vuče na Srbe, a simbol NDH previše tukne na Hrvate. Organizatori nikako ne mogu da podnesu činjenicu da su Srbi i Hrvati, svako na sebi svojstven način, bili gospodari BiH, za razliku od muslimana ili današnjih Bošnjaka, koji to nikada nisu bili. Da ipak ostavimo simbole po strani i prokomentarišemo da li je moguće uspostaviti bilo kakvu vezu između ovih perioda, izuzev dugog niza krvavih bitaka koje su vodili jedni protiv drugih. Naravno, izbjegavajući da se to pretvori u široku raspravu o istoriji.

 

Kraljevska dinastija Kotromanića preko stečenog kraljevskog dostojanstva bila je krak dinastije Nemanjića. Ona, dakle, ne može imati i nema nikakve veze sa bilo čim što se dešavalo ovdje u vrijeme Osmanlija i kasnije, a sve do dolaska Karađorđevića, koji su preko rumunske kraljevske loze krvno povezani s Nemanjićima, pa time i s Kotromanićima. Osmanlije nemaju nikakve veze sa "državnošću" BiH, jer upravo su oni pokorili i uništili kraljevstvo Kotromanića (kraljevstvo "Srba Bosne, Zahumlja, Zapadnih strana, Donjih Kraja, Usore, Soli, Primorja i Podrinja"), a u kojoj mjeri su se odnosili preme BiH kao nedržavotvornom posjedu, najbolje govori činjenica da su nakon aneksije od Austrougarske primili kupoprodajnu cijenu za prodaju BiH u iznosu od 2,5 miliona turskih funti u zlatu.

 

O Austrougarima nema potrebe ni govoriti. Za razliku od njihovog odnosa prema Ugarskoj, Hrvatskoj, Češkoj; BiH nikada nisu do kraja uvrstili u svoj unutrašnji ustroj, jer bi to značilo proširenje Austrougarske nagodbe iz 1867. godine, nego su je de fakto držali kao anektirani posjed. Sva predstava oko Zemaljskog ustava (statuta) BiH zapravo je propis kojim se uređuje kako se ljudi i organi vlasti u BiH imaju ponašati u odnosu na Ministarstvo finansija Austrougarske koje je bilo nadležno za upravljanje u BiH. U tom dokumentu se kaže: "Bosna i Hercegovina jesu jedno jedinstveno zasebno upravno područje, koje stoji po zakonu od 22. februara 1880, drž. zak. l. br. 18., ug. zak. čl. VI.: 1880, pod odgovornim vodstvom i vrhovnim nadziranjem c. i kr. zajedničkog ministarstva. Upravljati zemljom kao i vršiti i primjenjivati zakone dužnost je zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Ona je podređena zajedničkom ministarstvu, kojemu je povjereno vodstvom bosansko-hercegovačke uprave, te mu je odgovorna za svoje cjelokupno zvanično poslovanje".

 

Tek u prvoj Јugoslaviji, u Ustavu Kraljevine SHS iz 1921. godine, BiH se prvi put pojavljuje u nekom ustavu kao dio ustavnih odredaba jedne države, i to u lege ferenda smislu, jer se kaže: "Zakonom o razgraničenju oblasti, Bosna i Hercegovina će se razdeliti u oblasti u svojim sadašnjim granicama. Dok se to zakonom ne uredi, okruzi u Bosni i Hercegovini važe kao oblasti. Spajanje tih oblasti vrši se odlukom oblasnih skupština dotičnih oblasti donijetom većinom od 2/3 glasova u granicama određenim 3. stavom čl. 95. Ustava. Pojedine opštine ili srezovi mogu se iz svojih oblasti izlučiti i pripojiti drugoj oblasti u sadašnjim granicama Bosne i Hercegovine ili izvan njih, ako na to pristanu njihova samoupravna predstavništva odlukom od 3/5 glasova i tu odluku odobri Narodna Skupština" (čl. 135). U NDH nije postojao nikakav poseban status BiH, a posljedično je i na njenoj teritoriji, kao i na čitavoj teritoriji NDH suveren bio italijanski princ i kralj NDH Aimone Roberto Margerita Maria Guseppe Torino di Savoi, poznatiji kao Tomislav II. Tek od zasjedanja ZAVNOBiH-a pod rukovođenjem Vojislava Kecmanovića počinje priča o BiH kao subjektu i to unutar nove avnojevske Јugoslavije. S tim događajem od 25. novembra 1943. godine nikakvu državotvornu nit ne ostvaruje bilo ko drugi koga današnji organizatori proslave ZAVNOBiH-a na silu guraju pod skute tog bivšeg praznika ili izbjegavaju da pominju, poput Karađorđevića ili NDH.

 

Naravno, tu je i moralni aspekt čitave priče. Da li je moralno 1991/92. učiniti sve da bude uništena Јugoslavija i zavnobihska BiH, a radi stvaranja islamske republike na Balkanu, pa kada taj ratni cilj bude poražen i od strane Amerikanaca i od strane Srba i Hrvata, onda se zaklanjati iza ZAVNOBiH-a i još na sve to nas Srbe čiji su preci mahom bili sastav partizanskog pokreta i ZAVNOBiH-a pozivati da ga zajedno slavimo? Rekao bih da nije. Meni to liči na situaciju u kojoj neko nekom zapali kuću, pa ga onda zove da zajedno proslavljaju dan kada je dobijena građevinska dozvola. Bolesno, zar ne?!

 

Zbog toga je u očima svakoga ko drži do istorije, sopstvenog dostojanstva i sluša razum, svaka od tih poslijeratnih proslava ZAVNOBiH-a u organizaciji današnjeg političkog Sarajeva, ništa drugo nego pokušaj da se legitimiše jedan dugi i neprekinuti niz vazalništva i podaništva – od Osmanlija do Amerikanaca, i propast projekta stvaranja islamske republike BiH, a na to se ne može pristati, jer bi to značilo da se mi odričemo naših predaka i ponižavamo sve njihove žrtve u borbama protiv svih nabrojanih okupatora naše Bosne, našeg Zahumlja, našeg Podrinja, naše Usore, naših Soli, naših Donjih Kraja, našeg Primorja, naših Zapadnih Strana, sve u svemu našeg srpskog naroda. Ne ide to, rođaci!