To je, kaže otac Lazar, osnovna poruka čovjeku, hrišćaninu, pravoslavcu, ali smatra čak i svakom živom stvoru, čovjeku, na ovom svijetu.

“To je poruka da Bog misli o nama i da nas Bog ne ostavlja same. I da samo zavisi od nas koliko ćemo mi ići tim božijim putem. Koliko ćemo se mi pridržavati toga, toliko će i Bog nama davati sebe i brinuti o nama i steći ćemo tako život vječni. To je poruka vasrsnog praznika”, navodi otac Lazar.

Što se tiče praznovanja Vaskrsa, tradicije koja je prisutna u svim pravoslavnim, hrišćaniskim narodima, pa i u srpskom narodu, ona se njeguje vijekovima.

To je prvenstveno, kaže otac Lazar, farbanje jaja, doček praznika Vaskrsa bogosluženjima i svetom liturgijom, a potom, nakon posta, slijedi i omrsivanje. To je, ističe, blagoslov trpeze i prelazak na mrsnu hranu, a samim tim i razbijanje vaskršnjih jaja.

“Na mnogim mjestima sada se organizuju te ‘tucijade’. To je da se napravi malo radosti, da se tom prazniku da malo svečanija nota i malo svečeniji izgled. Uglavnom je to nešto što je vezano, za djecu, za omladinu tako da se i oni angažuju na taj način, da dožive u nekom ljepšem svjetlu praznik Vaskrsa”, poručuje otac Lazar.

– Pronaći mir najvažnija misija –

Smatra da komercijalnog u praznicima donekle ima i na prostorima BiH.

“To i nije nešto baš posebno zastupljeno, ali jesu naši ljudi koji su otišli odavde u taj zapadni dio Evrope i koji su tamo imali prilike da uberu taj pelcer komercijalizacije praznika, ponekad nešto i donijeli ovdje i to se da vidjeti. Ponekad to čak ide i do nekih situacija kiča, nešto što je potpuno suprotno duhu pravoslavne tradicije, one koja se zadržala do današnjih dana, kroz vijekove. Ali, nije to još ovdje tako zaživjelo, mada pomalo ima tih nekih fragmenata gdje se može vidjeti, pogotovo za Božić… Mada je suština praznika ustvari ono što je kroz vijekove držalo taj narod i što će se najvjerovatnije i nadalje praktikovati. Ta srž, ta temeljna osnova praznika će biti i dalje prisutna. Ovo su neki sporedni momenti, koji su tako vremenom došli, a vrijeme će ih odnijeti sa ovih prostora. Tako da će ono što je suštinsko ostati i u budućnosti”, cijeni otac Lazar.

Kaže da pravoslavni živalj na području parohije manastira Tavna, na području Semberije i Majevice, gdje manastir igra veliku duhovnu ulogu, dočekuje praznik Vaskrsa, prije svega, sa porukom mira među samim Srbima, hrišćanima, pravoslavcima u tom kraju. Želja i intencija Srpske pravoslavne crkve, kako je kazao otac Lazar, je da srpski narod živi u slozi sam sa sobom i da nalazi mir u sebi, u svojim srcima, svojim dušama, da nalazi mir u svojim porodicama i da žive normalno.

“Potom, treba da se gradi mir sa svim ostalim ljudima i narodima. Na ovim prostorima je uglavnom muslimanski – bošnjački živalj koji živi u Teočaku, Janji, Atmačićima, Glinji… To su prve komišije sa kojima Srbi na tom prostoru žive. Nesrećni rat je tu samo, mislim, unekoliko pobrkao te odnose i napravio neku vrstu problema koji je trajao možda i godinu, dvije poslije rata. Lično imam dosta kontakata sa ljudima na tom prostoru i imam priliku da se uvjerim na terenu. Često prođem kroz neka od tih sela i mjesta, a imam neke ljude tamo sa kojima kontaktiram, čak i u Teočaku. Ja ne vidim nigdje, ni na jednoj strani, ni na srpskoj, ni muslimanskoj – bošnjačkoj, ljude koji sada misle ili razmišljaju u tom smislu da se Srbi i muslimani na tom prostoru trebaju o bilo čemu svađati i praviti probleme jedni drugima”, ističe otac Lazar.

Naglašava kako se danas ovdje živi poprilično dobro i da se ljudi bore i bave svako za svoju kuću, svoju porodicu. Nastoje, kaže, da se druže i idu jedni kod drugih kao što je to bilo i prije rata. Otac Lazar navodi da svako treba u bazi, u temeljima, prepustiti stvari ljudima, jer, kaže, “oni to najbolje izregulišu sve”.

“Ovi koji su nekakvi mirotvorci, koji to rade za neke pare, nekakvu dobit i nekakav publicitet, to je druga priča i njima ne treba davati puno pažnje. Narod u samoj osnovi, samom temelju, na ovim prostorima nema nikakvih problema. Žive potpuno normalno u miru i slozi, i to je to”, poručuje otac Lazar.

– Komšija preči od svega –

Odlazak i iseljavanja ljudi sa prostora BiH, pa tako i Semberije i Majevice, smatra krupnim problemom.

“I za Crkvu i za vjernike to je temeljno pitanje. Ako narod ode sa ovih prostora onda su nama badava i crkve i manastiri, badava su i sela, i kuće po selima… Sve je to badava ako ne bude žitelja, ako ne bude imao ko tu da živi. Suštinski problem je, to se mora reći, to je istina, nikakva ekonomija. Ustvari, za ovu, 23. godinu mira, moje lično očekivanje je bilo da će nakon rata svake godine stanje da se malo popravlja i da ćemo mi iz godine u godinu po jednu stepenicu ići prema gore u tom ekonomskom razvoju. Ali, koliko ja vidim, ali i svi mogu da vide, ovo više nije ni stagnacija. Ovo je naprosto jedno propadanje i survavanje u nekakav ekonomski ambis. A, mislim da ni to ne može trajati u nedogled. Ja ne znam tačno, što kažu, nisam ni prorok, ni proročki sin, ne znam tačno šta, ko i kakve planove pravi i šta se sve iza brda valja, ali ovako ne može do unedogled. Ovo nije dobro”, poručuje otac Lazar.

Ovdje, kaže, stanje i situaciju treba popravljati pod hitno, upravo iz tog razloga da bi se narod ovdje zadržao. Navodi kako ovdje živi “dobri, čestiti narod, vrijedni narod koji je navikao da živi od znoja lica svoga, od svojih deset prstiju”.

“A, bavili su se ljudi ovdje uglavnom poljoprivredom. Jer, tu po tom pitanju je apsolutna blagodat božija. Tu je dobra zemlja, dobra voda, dobra priroda, dobre njive, dobri pašnjaci, dobri voćnjaci. Svi uslovi su tu. Specifično za selo Banjicu i kraj okolo je proizvodnja kreča. Tu je bila nekada čitava fabrika kreča, od čega se živjelo. Tu su ljudi pravili kuće, nisu išli nigdje, ni u Njemačku, ni u Švicarsku, ni bilo gdje, a zarađivali su velike novce. Napravili predivne kuće. Ovdje je vrilo od života. Bilo je djece, bilo omladine, studenata, bilo svega. Sve je to sada bukvalno isparilo. Zbog čega i kako? Kada god nekoga od njih priupitam kuda su i zašto otišli, kažu, otišli su trbuhom za kruhom. Otišli su da traže tamo sebi posla gdje ga ima, da traže sebi neku egzistenciju, gdje mogu nečemu da se nadaju i mogu da planiraju život. Neće ljudi ovdje da sjede, da ćute, da tavore, da čekaju pet i deset godina da nađu posao”, poručuje otac Lazar.

Smatra da hitno treba nešto raditi u vezi s ovim pitanjem da bi se ovo stanje kakvo jeste zaustavilo i da bi svi ovi krajevi živnuli. Ako se to ne desi, upozorava, onda je to potpuni debakl, krah i propast čitava.