Vasiljevdan je praznik Srpske pravoslavne crkve koji se slavi 14. januara po novom kalendaru i posvećen je Svetom Vasiliju Velikom, teologu i episkopu iz Cezareje u Kapadokiji.

 

Vasiljevdan se kod Srba slavi kao krsna slava.

Sveti Vasilije je rođen u vrijeme cara Konstantina. Još kao nekršten učio je 15 godina u Atini filozofiju retoriku i astronomiju.

 

U zrelim godinama krstio se na rijeci Jordan zajedno sa svojim bivšim učiteljem Evulom. Bio episkop Kesarije Kapadokijske blizu 10 godina, a završio svoj zemaljski život napunio 50 godina od rođenja.

 

Bio je veliki pobornik pravoslavlja, moralno čist i izuzetno revnosan, veliki bogoslovski um, veliki strojitelj i stub crkve.

 

Prema narodnom običaju, žene bi danas trebalo da pripreme slanu ili slatku vasilicu. Slatke vasilice se pripremaju od kiselog ili lisnatog tijesta, a prelivaju se medom. Slane vasilice su i drugi naziv za proju, s tim što se ukrašava na specijalan način.

 

U Vojvodini je postojao običaj, koji se u nekim mjestima zadržao do danas, da se na raskršćima pale vatre, što, uz čistilačko dejstvo, ima i ulogu jačanja Sunčeve svjetlosti i toplote. Iz istih razloga su u Hercegovini ostatke badnjaka od Božića spaljivali na Mali Božić.

 

Novu godinu valja dočekati budan, pa su u ovom bdenju mnoge djevojke gatale da li će se te godine i za koga udati. Među ovim gatkama je posebno zanimljivo gatanje djevojaka u Bosni: prije svanuća su, popevši se na tavan, bacale svoju obuću kroz vrata napolje, pa ako obuća, kad padne, bude usmjerena od kuće – znak je da će u tom pravcu otići, tj. udati se.

 

Na Mali Božić 14. januara (Sveti Vasilije) ponovo se unosi badnjak, opet dolazi položajnik, a na trpezi je glava božićne pečenice koja se čuva do tog dana.

Vruheme od Božića do Bogojavljenja (19. januar) u narodu se naziva “nekrštenim danima“ u kojima, prema vjerovanju, demoni, karakondžule i veštice vrebaju ljude na svakom koraku. Kod Srba je nevolja u tome što se s vremena na vrijeme „nekršteni dani“ protegnu na cijelu godinu.