Na današnjem ročištu saslušan je Milan Tomazović. Tomazović je inače zaposlen u Upravi za organizovani i teški kriminalitet MUP RS, u jedinici za operativnu analitiku, a njegov zadatak bio je analiza sadržaja vještačenja materijala sa hard diska.

“Na zahtjev Republičkog javnog tužilaštva dostavljen je eksterni hard disk sa sadržajem vještačenja materijala, za koji je potrebna analiza, da bi se pokušalo utvrditi da li postoje komunikacijske veze između optuženih”, rekao je svjedok.

Jesmo li mi ovdje magarci

U jednom momentu došlo je do rasprave, koja je trajala oko 45 minuta.

Naime, podaci su, nakon vještačenja mobilnih telefona koje je uradila Agencija za forenzička ispitivanja i vještačenja BiH, bili pohranjeni na hard disku koji je Tomazović analizirao, ali ne sa originala već sa forenzičke kopije. Takav način rada odbrana je osporavala pitajući da li je Tomazović postupao kao vještak, navodeći da je podatke analizirao bez naredbe tužilaštva.

Tužilaštvo je tvrdilo da se ne radi o vještaku, već o stručnom licu, odnosno analitičaru. Smatrajući da se radi o nezakonitom dokazu, odbrana je tvrdila i da je rad Tomazovića plod ”trule voćke”. Tražili su da sud odbije njegovo saslušanje, ali je sud to ipak dozvolio.

Još burniju raspravu izazvalo je to što je svjedoku dopušteno da se, tokom davanja iskaza, služi izvještajem koji sačinio, te nakon što je tužilac sudu kao dokaz predala kopiju hard diska na osnovu kojeg je Tomazović uradio analizu.

Zeljkovićev branilac Jadranka Ivanović tada je u sudnici upitala: ”Jesmo li mi ovdje magarci?”. Pojasnila je da se kao dokaz uvodi nešto što odbrana nije vidjela i da se ne zna da li je kopirani disk istovjetan disku koji je svjedok koristio za analizu.

Za odbranu je bilo sporno i to što kopija nije čuvana u sudskom depou. Republički tužilac Sanja Tadić Stojisavljević je, između ostalog, je odgovorila da je odbrana imala uvid u taj dokaz i da je ”površno radila posao”.

“Jesmo li mi ovdje magarci”, upitala je u jednom momentu Ivanovićka.

Bojić i Zeljković komunicirali sa Stevandićem?

Iznoseći nalaze analize, Tomazović je rekao da je Zeljković od decembra 2017. do 1. septembra 2021. godine koristio dva mobilna telefona sa tri broja. Komunikaciju je imao sa trojicom optuženih i to sa Slavkom Bojićem (razmijenili osam poruka), Sanijem Crljićem (245 komunikacija i 237 poruka) i ranije osuđenim Sašom Markovićem (69 komunikacija i 245 viber poruka). Crljić mu je u telefonu bio memorisan kao ”Sani Sineks”, a Marković kao ”Đajin Saša”. I ostali optuženi su imali međusobnu komunikaciju.

Osim toga, Tomazović je analizirao listing poziva optuženih u periodu od oktobra 2020. godine do septembra 2021. godine.

Prema njegovim navodima, utvrđena je komunikacija Branislava Zeljkovića sa, između ostalog, drugooptuženim Slavkom Bojićem, ali i sa predsjednikom Ujedinjene Srpske Nenadom Stevandićem.

Kod optuženog Bojića, utvrđena je komunikacija sa, između ostalog, optuženim Zeljkovićem, Vladimirom Vuletićem, Biljanom Amidžić, i takođe, Nenadom Stevandićem.

Ivanovićka je upitala svjedoka, da li je bilo mejlova na laptopu, te zašto nije očitan sadržaj sa istog.

“Sadržaj nije analitički obrađivan, jer podatke u pdf i html formi nije moguće ekstraktovati u analitički dostupne podatke, te zbog toga nisu bili predmet analize”, pojasnio je Tomazović.

Optužnica

Termalne kamere su Institutu naplaćivanje po cijeni većoj za 198,30 odsto u odnosu na nabavne. Na taj način za sebe i druge optužene, Zeljković je kako se navodi u optužnici, pribavio imovinsku korist na štetu budžeta Republike Srpske u iznosu od preko milion i 300 hiljada KM.

Bojića terete za krivična djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja u pomaganju, Crljića za zloupotrebu službenog položaja ili ovlašćenja u pomaganju, a Dubravca zbog produženog krivičnog djela zloupotreba u postupku javne nabavke.

Optužnicom je bio obuhvaćen i Saša Marković, vlasnik firme “Travel for fun” iz Banjaluke, koji je u potpunosti priznao krivicu da je Zeljkoviću dao 250.000 KM mita, a nakon što je Institutu isporučio zaštitna odijela u vrijeme pandemije virusa korona.

Marković je sporazumom osuđen na 10 mjeseci zatvora i oduzimanje novčane koristi u iznosu od 578.000 maraka koju je stekao izvršenjem krivičnog djela.