Prema narodnom, običajnom računanju vremena, Đurđevdan je polutar godine: vrijeme se računalo od i do Đurđevdana.

Kuće se kite vrbom i zelenilom. Pletu se vijenci od bilja i ljeskovog pruća koji se bacaju na kućni krov ili zadenu za kapiju i stajska vrata.
Mnogi do ovog proljećnog praznika ne jedu ovčije mlijeko i jagnjeće meso, a do Đurđevdana ne spavaju u prirodi. Pored toga, mnogi ne muzu koze i ovce do tog dana i na Đurđevdan prvi put pomuzu svu sitnu stoku i prave sir, čija se prva grudva nosi svešteniku da je blagoslovi.

Ako je na Đurđevdan vedro, veruje se, biće rodna godina. Ako tada i sutradan pada kiša, ljeto će biti sušno. Pada li kiša na treći dan, dakle na dan svetoga Marka, ljeto će biti kišovito.

Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starom kalendaru), čime se obilježava uspomena na Svetog Đorđa. Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci 23. aprila, svako po svom kalendaru, kao Dan Svetog Georgija.

Poreklo praznika

Đurđevdan je praznik sa jako puno običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i vjerovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i prije nego što je primio hrišćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mjesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika.

Narodni praznik

Đurđevdan se smatra za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja.

Glavni običaji su:

pletenje vijenaca od bilja

umivanje biljem

kupanje na rijeci

Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili "berićetni“ – "Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“. Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan prije zore.

Takođe, opletu se vijenčići od "đurđevskog cveća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana.

Mnogi prave krstove od ljeskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – "da bi se sačuvali od grada“ .

Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.

Ujutru se svi redom umivaju vodom: djeca - "da budu zdrava kao dren“, djevojke - "da se momci grabe oko njih“, stariji - "da budu zdravi“, domaćin – "da mu kuća bude dobro čuvana“, itd. Svaki prema svojim potrebama i željama.

Veliku važnost ima i kupanje na rijeci, prije sunca.

Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegdje se mladež ljuljala na drenovom drvetu, "da bi bila zdrava kao dren“, a devojke su se valjale po zelenom žitu, "da bi im kosa rasla kao žito“.