Tradicionalno u srpskoj košarci (pa čak i srpskom sportu), svakog ljeta se najavljuju najbolje stvari. Dostignuća u Evropi, najveći budžeti, najbolji košarkaši (pa i fudbaleri), a onda kako teče sezona, tako dolazi i do izgovora - zašto rezultati ne prate obećanja?

Zvezda je u ovu sezonu ušla sa vjerovatno najjačim i najskupljim timom ikada, bar na papiru. Obaveze u samoj Evroligi su iziskivale trošenje, tim se skupio veoma brzo i crveno-bijeli su napravili čitav roster relativno brzo, dovedena su provjerena imena iz Evrope, pa je nekako sve slutilo na ono što se očekivalo - na uspjeh, piše Telegraf.

Ipak, nepunih godinu dana kasnije, Zvezda nije došla do TOP 8 Evrolige, ušli su "samo" u plej-in ovog takmičenja, odigrali su utakmicu više od ostalih takmičara koji su završili ispod tog 10. mjesta. Opet, to je više nego što je Zvezda uradila u posljednjih 10 godina, ali da li je dovoljno?

Osvojen je trofej u Kupu još jednom, ali se i dalje traže krivci za neuspjeh u ABA ligi, pa čak i Evroligi. Došao je kraj, najlakše je upirati prst u trenera, upravu... Da li je to baš tako?

Gdje je sve pošlo naopako i da li je sve bilo tako crno u Zvezdi?

Naravno, kada se desi neuspjeh u bilo čemu najlakše je na papir staviti samo one najgore stvari. Najlakše je pronaći svaku moguću manu i reći da su jednostavni svi krivi za to. Ipak, kada se pogleda sezona Zvezde u košarci, moglo se vidjeti i popularno - Doktor Džekil i Mister Hajd izdanje.

Ko je gledao Zvezdu u prvom dijelu sezone, mogao je da vidi brojne dobre stvari. Pobjednički mentalitet i činjenicu da su se konačno dobijale neizvjesne završnice, dosta "guranja" protivnika od strane sudija i zbog čega su dolazili porazi. Svjesno se žrtvovala ABA liga, gdje jednostavno ekipa nije imala elan da nastupa, da se troši.

Pokazivala je Zvezda mnogo toga, ekipa je funkcionisala, iako su došli problemi sa centarskom linijom. Prvo Olimpijakos koji nije dao Petruševa iz samo njima znanih razloga, onda povreda Bolomboja, onda i činjenica da je jedan od projektovanih igrača na visokoj poziciji prekršio dogovore, pa je morao na pozajmicu...

Nekako, činilo se kao da su se mnoge stvari već urotile protiv Zvezde, koja je i promijenila predsjednika poslije dugo godina. Otišao je Nebojša Čović, a došao je Željko Drčelić, koji je takođe obećao velika djela.

Nije igrala Zvezda loše, bila je prijatno iznenađenje Evrolige, jer su padali brojni klubovi. Prva pobjeda protiv Barselone u gostima, onda i protiv Olimpijakosa (dva trijumfa), razmontiran je bio i Fenerbahče u Istanbulu, tim koji će eto na kraju sezone postati šampion Evrope.

Trener Janis Sferopulos je u određenim mečevima uspijevao stvarno da pronađe "žicu" svoje ekipe i da zaliči na vanserijski tim, da uzdrma svaki tim u Evropi. Ali, bilo je situacija kada ni on, a ni igrači nisu djelovali prisebno na terenu. Naravno, dešava se. Ipak, od jednog trenutka ekipa više nije ličila na sebe.

Prelomni momenat sezone

Pomenuto je gore da je osvojen trofej Kupa Radivoja Koraća, ali poslije Niša ekipa jednostavno nije bila ista. Crveno-bijeli su značajno opali u formi, a jedan od najvećih problema je bio umor i zdravlje ekipe. Kako je i sama ekipa sastavljena od iskusnih igrača, dosta njih i mora imati adekvatnu zamjenu.

Međutim, neki igrači su poslije Kupa Radivoja Koraća igrali i 40 minuta za reprezentaciju, dok i nisu bili u najzdravijem stanju, pa je to vuklo određene posljedice. Poslije tog Kupa su došli brojni porazi u Evroligi, gdje je već bila viđena pobjeda. Pa je tako Zvezda padala, padala i umjesto u TOP 8, na kraju je pomoću Duška Ivanovića došla do plej-ina.

Uvijek je nekako nedostajalo malo, uvijek je falila ta "jedna lopta" da dođu do rezultata. Kako protiv Efesa u Areni, tako i protiv Panatinaikosa u OAKA Areni, pa i protiv Bajerna u Minhenu u tom istom plej-inu.

Uvijek nešto malo.

Eto, kulminacija čitave sezone se dogodila u Podgorici u ABA ligi, na tih sedam sekundi do kraja. Nonšalantna Zvezda je dopustila Mekinli Rajtu da pretrči cijeli teren i šutne trojku iz trka, dok pored njega nikog nije bilo.

Reklo bi se - zaslužen kraj sezone u ovom takmičenju, gdje je Zvezda igrala koliko joj je bilo potrebno.

Promjena trenera i igračkog kadra?

Naravno, kada se dogodi neuspjeh, uvijek se prst prvo uperi u trenera i optuži se da je on najveći krivac. Nakon trenera, tu dolazi i uprava, a tek onda na samom kraju dolaze igrači koji su zapravo oni koji igraju na terenu. Ne može trener, u ovom slučaju Janis Sferopulos, da pogodi slobodno bacanje na utakmici. Ni trojku, a ni položi loptu u koš. Niti može ikog da nauči kako se šutiraju bacanja, to se uči u pionirima još.

A nekada su upravo ta bacanja bila i presudna. Čak i ne nekada, nego mnogo puta.

Janis Sferopulos je došao u Zvezdu u veoma delikatnom momentu, kada se činilo da je cijela sezona već gotova. Ipak, od ružnog pačeta je napravio prelijepog labuda i osvojio je tri trofeja. Očekivao se njegov iskorak, sklopio je ekipu po svojoj želji, bar prema mogućnostima koje je imao.

Kada mu je ekipa bila zdrava i fizički i psihički, to se ogledalo na terenu i to na sjajan način, o čemu svjedoče rezultati iz prvog dijela sezone. Kada se umiješao umor, ali i brojne stvari van terena, ekipa je padala i to se opet vidjelo. Nema Sferopulos magični štapić, ali je i on imao svoje greške. Dosta je puta eksperimentisao sa petorkama, izmjenama, sa rotiranjem... Nekada bi se to isplatilo, a nekada bi bio promašaj.

Jednostavno, ostao je Sferopulos limitiran s činjenicom da je u timu imao samo jednog plejmejkera koji je mogao nešto da uradi u Evroligi, dok su preostala dvojica bili van mogućnosti. Nekonstantnost bekovske linije je takođe bila jedan od problema. U košarci se dosta puta dešava da neko ostane zarobljen u momentu, a čini se kao da je to bio slučaj sa ekipom crveno-bijelih.

Naravno, ukoliko postoji dobra centarska linija, onda bekovi i ne moraju baš da povuku sve. Ipak, povreda Bolomboja je uradila svoje takođe u velikom dijelu sezone.

Ponovo je morao Janis Sferopulos da sklapa kockice i pokuša da izvuče maksimum, koji je na kraju i dodatno unižen zbog suspenzija ABA lige, ali i povreda. Jednostavno, iskasapljena Zvezda nije mogla više.

Odmah dolazi i pitanje - da li Janis treba da ostane na mjestu trenera. Grk je na zimu potpisao novi dvogodišnji ugovor, čime je klub pokazao da vjeruje u njega i da je on zalog za budućnost. Vjerovatno, samo u Srbiji čovjek koji ima dva finala Evrolige nije dovoljno dobar da ostane na klupi jednog kluba.

Opijeni starim rezultatima, životom od stare slave se širom društvenih mreža dozivaju povratnici, ali opet, ljudi u Areni su svakoga puta pozdravili Janisa Sferopulosa, što samo govori koliku Grk ima podršku u crveno-bijeloj ekipi.

Trener u redu, ali igrači?

Koliko se vjeruje u trenera, toliko su neki igrači i izgubili kredit i Zvezda je već spremna za rezove u igračkom kadru. Jednostavno, kako je gore navedeno, crveno-bijeli su ostali deficitarni zbog povreda i raznih suspenzija, pa je pravo pitanje - kakav će se tim sklopiti iduće godine?

Za sada je sigurno da će tri nova igrača postati Stefan Miljenović, Semi Odželej i Ebuka Izundu, čime će se i podmladiti roster, ali i to je samo početak.

Očekuje se da Zvezda dovede i igrače nosioce, pošto je jedan od njih ipak odabrao drugu sredinu, pa sada crveno-bijeli traže novog lidera.

Jednostavno, Zvezdi je potrebna konstanta, neko ko će uvijek biti tu. Ove sezone su na papiru bekovi bili udarna igla tima, ali su se oni nerijetko i "sklanjali" sa utakmica, nisu dolazili na iste i sve je zavisilo od drugih. Bekovski tim iako na papiru dosta jak, na terenu nije pružio isto.

Ne treba ulaziti u dublje razloge zašto je to tako, jer to i ne treba da zanima navijače. Navijači su tu da gledaju ono što se dešava na terenu.

Dosta povreda, manjak igrača na tržištu za doselekciju je uradio to što je uradio pa je Zvezda dočekala kraj sezone sa rovitim Daumom, Braunom, Petruševim i Mitrovićem na visokim pozicijama.

Ugovori?

Ono što je još pitanje je i produžetak saradnje u crveno-bijeloj ekipi. Najveća enigma je Nemanja Nedović, čiji pregovori i dalje traju. Luka Mitrović je još jedan od onih za koje se ne zna da li ostaje, kao i Džon Braun, koji je stigao u doselekciji. Iako je "grizao" na terenu, doselekcija i ostanak nisu baš zajednički pojam u crveno-bijeloj ekipi.

Kad je riječ o plejmejkerima... Kodi ima ugovor, kao i Jago, ali je evidentno da je Brazilac totalno skrajnut i da je pitanje da li će svoj odraditi do kraja juna 2027. godine.

Jedan od onih koji sasvim sigurno neće biti produžen je Majk Daum, kome ističe ugovor, a za koga je već i pronađena adekvatna zamjena. Kad je riječ o srpskim košarkašima, svi su i dalje pod ugovorima.

A, osim Nedovića, najveća enigma je i Filip Petrušev, koji je na pozajmici do kraja sezone i crveno-bijeli ga žele po svaku cijenu, ali se tu pita i Olimpijakos.

Svakako, sigurno je i to da će crveno-bijeli morati da upregnu tržite ovog ljeta, da pronađu pojačanja u pravom smislu te riječi i da nečije "patike" i okače o klin na Malom Kalemegdanu, jer se o tome sve više priča kada je riječ o Milošu Teodosiću i Branku Laziću.

Potrebna je svježa, mlađa krv, a čini se kao da sve za sada i ide u tom smijeru. U smijeru podmlađivanja ekipe u određenoj mjeri.

A ljudi iza kulisa?

Osim trenera, igrača, jednu ekipu čine i ljudi koji se nalaze iza svega. Direktori, medicinski tim, pomoćnici Janisa Sferopulosa... Kada se pogleda sezona, čini se da je svako imao greške, ali i pogotke. Da je svako uradio nešto dobro, ali i pogriješio, što je očekivano. Ko radi taj i griješi.

Zvezda je promijenila predsjednika, došao je ambiciozan biznismen na mesto prvog čovjeka, najavio je ogromna djela, a u Pireju se vidjelo i koliko mu znači pobjeda protiv Olimpijakosa.

Najavljen je iskorak, došlo se do plej-ina, ali... Da li je to zapravo iskorak?

Samo 40 minuta više u Evroligi ne djeluje kao nešto što bi navijači voljeli da vide, ali se ne treba zbog toga osuti drvlje i kamenje po čitavoj vrhuški ovog kluba.

Sportski sektor je odradio dobar posao na ljeto, bar se činilo tada. Dovedeni su iskusni igrači, igrači koji donose instant kvalitet. Nisu svi to pružili, ali težak je dres Crvene zvezde, težak je Beograd i teški su navijači. Ne funkcioniše svako pod pritiskom, što je pokazala i istorija.

Neki košarkaši su pobjegli brže bolje iz Beograda i Zvezde, najsvježiji primjer dolazi iz prethodne sezone, što samo govori koliko je nekad teško igrati pred 20.000 ljudi u Areni.

Činilo se na početku da je sve idealno, ali kraj je pokazao da nije. Samim tim, svako ima pravo na grešku, samo je pitanje koliko se često ta greška ponavlja?

Zaključak - jednostavno je.

Da je sve bilo idealno - nije. Da je sve bilo loše - nije. Osvojen je trofej u Kupu, ostala je borba za Superligu Srbije, pa bi i sa dva trofeja ostali obrisi sezone koja se može okarakterisati kao uspješna.

Ipak, ispadanje u ABA ligi potpuno ubada u oči navijače, ali i čitavu upravu crveno-bijelih.

Takođe, nakon najavljenih velikih djela u Evroligi, ekipa nije uspjela da ode dalje od plej-ina, zbog čega je pravo pitanje i koliki je to uspjeh?

Već su pomenuti neki rezultati koje su napravili, rekordi koje su napravili po prvi put u istoriji u Evroligi, takođe i pobjede koje su donijeli Delijama, a za koje nisu ni znali ranije.

Svačega je bilo u sezoni ove godine, a licenca Evrolige samo govori da je Zvezda na određenom putu. Sigurnost u naredne tri godine će donijeti i stabilnost za određene stvari, ali i veće ambicije, veću glad kod navijača.

Biće potrebno ispuniti tu glad, pogotovo nakon ovako loših rezultata.

Moraće ljudi u Zvezdi ozbiljno da se posvete određenim stvarima koje su bile problem ove godine, ali da bi riješili probleme, prvo je potrbeno pronaći uzrok problema.

Crveno-bijeli su ove sezone išli od sjaja do očaja u nekoliko navrata, daleko od toga da je sve crno, ali daleko i od toga da je sve idealno.

Ostalo je još nekoliko mečeva, ostala je Superliga Srbije, ali već se mora gledati ka idućoj godini. Ne smiju se ponoviti određene stvari, jer strpljenje ima rok trajanja.