Naziv srijemuš dolazi od latinskog imena za medvjeda - Ursus. U narodu srijemuš se različito naziva. Neki od naziva koji se sreću su srijemuš, sremuš(a), medvjeđi luk, divlji luk, crijemuša, cremuš, skremboš i srijemuž(a).

 

U narodu živi vjerovanje da je srijemuš prva biljka koja raste nakon proljeća, pa otuda i narodski naziv medvjeđi luk. Naime, smatra se da je srijemuš prva biljka koju medvjed pojede kada se probudi iz dugog zimskog sna, te na taj način izbacuje toksine iz organizma.

 

Srijemuš je samonikla, višegodišnja, zeljasta biljka. U vrijeme cvjetanja poraste između 20 i 50 centimetara. Lukovica, dio srijemuša koji raste ispod zemlje, je uspravan, tanak, obavijen bijelim i žutim listićima i može da naraste od dva do pet centimetara.

 

Iz lukovice izrastaju dva ili tri eliptična, duguljasta, oštra, jako zelena lista. Pri osnovi se sužava u peteljku. Stabljika srijemuša je na presjeku trouglasta, čak okrugla.

 

Srijemuš cvjeta u period od aprila do juna. 

Cvijet srijemuša je bijele boje skupljen u višecvjetne, štitolike cvasti koje su u početku obavijene opnastim omotačem. Nakon što opnasti omotač nestane nastaju plodovi u obliku čaure sa trouglastim, crvenim sjemenima.

 

Miris srijemuša neodoljivo asocira na bijeli luk.

 

Rasprostranjenost srijemuša

Srijemuš potiče iz oblasti u umjerenoj klimatskoj zoni Evrope, od Velike Britanije do Kavkaza. Širom Srbije se javlja kao autohtona vrsta.

 

Srijemuš raste u vlažnim, sjenovitim listopadnim šumama, pored šumskih puteva i potoka. Najviše ga ima u bukovim šumama, gdje prekriva velike površine.

 

Raste od ravničarskih predjela pa sve do 1.900 m nadmorske visine.

 

Srijemuš sadrži etarsko ulje koje je bogato aliinom, izoaliinom i drugim jedinjenjima sa sumporom. U mladim listovima ima 20 do 50mg vitamina C i oko 7 odsto karotena.

 

Upotreba srijemuša

Srijemuš se upotrebljava u narodnoj medicine, ali i u ishrani.

Kada je riječ o ljekovitim svojstvima srijemuša, njegova blagotvornost pokazuje se u smirenju digestivnog trakta, čišćenja krvi, sprečavanja proizvodnje šlajma, pomaže kod hroničnih kožnih oboljenja. Takođe, srijemuš je djelotvoran i kod čišćenja jetre, crijeva, želuca i krvi.

 

Za upotrebu u narodnoj medicini prikupljaju se i koriste svjež nadzemni dio biljke, koji se sakuplja u proljeće, prije nego što biljka procvjeta, i svježa lukovica koja se vadi u jesen.

 

Ljekovita dejstva srijemuša obuhvataju širok spektar, kao na primjer: snižavanje krvnog pritiska, smanjenje količine lipida, smanjenje količine triglicerida i holesterola, poboljšavanje cirkulacije. Isto tako, srijemuš djeluje antimikrobno (prevencija i ubrzavanje liječenja infekcija), izuzetno djeluje na očuvanje kardiovaskularnog sistema uopšte, djeluje kao antioksidans (vezivanje slobodnih radikala i izbacivanje iz ćelija), pomaže kod prehlada, štiti od arteroskleroze.

 

Takođe, omogućava čišćenje organizma od štetnih materija, pomaže kod gasrointestinalnih smetnji, pomaže kod hematoma i rana koje teško zacjeljuju, ekcema, dermatitisa i naročito lišajeva. Srijemuš ne dozvoljava spajanja trombocita i pomaže kod gastritičnih tegoba, tretiranja problema sa disajnim sistemom.

 

Djelotvoran je protiv crijevnih parazita kod djece, a stimuliše i rad želuca i crijeva. Takođe, pomaže u izlucivanju viška sluzi iz pluća čime omogućava iskašljavanje i lakše disanje.

 

O blagotvornoj djelotvornosti srijemuša pisao je doktor Kuncle, poznati svjetski prirodnjak koji je istraživao ljekovito bilje.

 

"Bolešljivi ljudi i malokrvne osobe trebalo bi da ga cijene kao zlato, mladi bi cvijetali kao ruže i razvijali se kao jele na suncu, ako bi ga jeli u dovoljnoj količini", rekao je doctor Kuncle.

Srijemuš je, takođe, jestiva biljka. U ishrani se koriste listovi, lukovica a ponekad čak i sjeme.

 

Obično se srijemuš koristi kao dodatak salatama, kuvanjima, umacima i jelima sa mesom. Kao pikantan začin mogu poslužiti i nezreli plodovi, koji su ljutog ukusa, a na biljci se pojavljuju tokom ljeta.

 

Međutim, srijemuš se može jesti i sam, kao vitaminska salata.

 

Ova biljka u ishrani se koristi isključivo svježa zato što sušenjem gubi svoj karakteristični miris i ukus.

 

Listove srijemuša treba prikupiti dok su mladi, budući da su neprijatno ljuti ukoliko su stari. Lukovica srijemuša može se čuvati na hladnom nekoliko dana.

 

Na dnevnom niovu smije se konzumirati između pet i deset svježih lukovica srijemuša.

 

Sok od srijemuša pravi se tako što se svježi srijemuš izblenda sa vodom. Na ovaj način se dobije gusti ili rjeđi sok koji je najbolje čuvati u malim flašama u zamrzivaču. Preporučuje se da se jednom odmrznut sok odmah popije, odnosno nije preporučljivo ponovo ga zamrzavati.

 

Srijemuš se, takođe, može izblendati sa kvaliettnim maslinovim uljem. Ovako pripremljen srijemuš može trajati bar šest mjeseci. Isto se može koristiti kao preliv na salatama ili dodatak na kraju jela.