Mitrovske zadušnice padaju u subotu, 7. novembra, dan uoči Mitrovdana, i hiljade porodica već petkom uveče mijesi kolače i kuva žito. Jedan sitan postupak na groblju narod ipak pamti duže od svakog punog stola, i to kao težak grijeh, prenosi Krstarica.

Ne radi se o hrani koju nosite, niti o tome koliko svijeća palite. Radi se o trenutku od nekoliko sekundi, kada vam neko priđe i pruži nešto iz svoje korpe. Taj trenutak mnogo govori o poštovanju prema tuđoj tuzi.

Ponuđeni kolač koji ne smete vratiti iz ruke

Po narodnom vjerovanju, na groblju se ne odbija hrana koja se nudi za pokoj duše. Kada vam nepoznata žena pruži parče pogače, jabuku ili bombonu i kaže „za dušu moje majke“, odbijanje se smatra uvredom pokojnika i porodice koja ga žali.

Ne morate pojesti sve. Dovoljno je da uzmete makar mrvicu i kažete „Bog da prosti“. Te dvije riječi su cijeli odgovor, i niko vam neće zameriti ako ostatak ponesete kući.

Odakle potiče verovanje o hrani za pokoj duše

Korijen je star, stariji od mnogih crkvenih pravila. Naši preci vjerovali su da se duša pokojnika „hrani“ kroz ono što drugi pojedu u njegovo ime. Svaki zalogaj bio je pomen, a odbijen zalogaj prekinuta molitva.

Zato je kod naših baka dijeljenje bilo obaveza, ne ljubaznost. Prolaznik, dijete, prosjak kod kapije groblja, svi su dobijali dio, jer se vjerovalo da svako ko uzme hranu tiho izgovara pomen za pokojnika.

Šta domaćice nose na Mitrovske zadušnice

Najčešće se nosi kuvano žito, pogača ili hljeb, crno vino i voće, a uz njih i jelo koje je pokojnik volio. Neko nosi sarmu, neko pitu, neko samo kesicu bombona za djecu koja prolaze između grobova.

Lepo je unapred spakovati porcije u salvete ili papirne kesice. Tako deljenje ide brže i dostojanstvenije, bez stajanja nad otvorenom šerpom na hladnom novembarskom vetru.

Gde se narodni običaj i crkveno učenje razilaze

Ovo treba jasno reći. Pravilo o neodbijanju hrane je narodni običaj, a ne crkveni kanon. Srpska pravoslavna crkva ne propisuje grijeh za onoga ko ljubazno odbije ponuđeno, posebno ako posti, ima zdravstvenih razloga ili jednostavno ne može da jede.

Crkva se, štaviše, decenijama ograđuje od pretjeranih gozbi na grobovima i prosipanja pića po humkama. U crkvenom učenju žito se nosi u hram na osveštanje, a pokojnik se pominje na parastosu.

Sveća i molitva vrede više od punog stola

Najveća greška nije odbijen kolač. Najveća greška je doći na groblje sa tri ceger hrane, a ne izgovoriti nijedno ime u molitvi. Na Zadušnice je suština u četiri stvari: molitva, upaljena sveća, pomen i milostinja.

Upišite imena pokojnika na cjeduljicu za pomen u crkvi, zapalite svijeću i dajte nešto onome kome je zaista potrebno. Ako uz to prihvatite tuđi zalogaj sa „Bog da prosti“, poštovali ste i Crkvu i običaj vaših baka.