Obožavaoci njegovih pjesama potrudili su se da pjesme o Mauzeru, Panterima, semberskoj i kozarskoj brigadi prevedu na engleski, španski, ruski jezik. Ostalo je odradio jutjub, na kome te pjesme za strano tržište imaju milionske preglede.

- Znam da su moje pjesme popularne na internetu, i to mi je nevjerovatno. To su užasni snimci koji su izgubili na kvalitetu dok su prenošeni sa VHS kaseta. Mislim da su popularni jer su u pitanju autentični snimci snimani u ratu, na autentičnim mjestima. Što se tiče muzike, nadam se da su ljudi prepoznali emociju, u tim pjesmama nema vrijeđanja drugih naroda, samo ljubav prema svojoj zemlji i slavljenje naših junaka – započinje priču Roki.

Za ove godine neznatno se promijenio, a tu su i sunčane naočari koje je nosio i u spotovima. Prisjeća se da je prva godina rata bila je teška, nije bilo ni vremena za pjevanje. Posle su pretpostavljeni koji su znali za njegov talenat potencirali da se napravi neka pjesma, pa ih je bilo dovoljno da se snimi album. Pristao je da snima pod uslovom da sav prihod od prodaje ide za VRS, te pomoć porodicama poginulih i ranjenim borcima.

- Od prodaje video kaseta zarađeno je više od mola miliona maraka, to je ono što je prijavljeno. Bilo je tu zloupotreba, mnogi ljudi u inostrastvu su zaradili štancajući te kasete, a naši ljudi po Americi i Australiji su kupovali. Ko zna ko se tu I koliko ovajdio. Ono para što je stiglo dosta je valjalo. Sjećam se da su ljudi donijeli jednu sumu australijskih dolara zarađenih od prodaje, i u korpusu su rekli da je najvažnije da se kupe lijekovi i sanitetski materijal – prisjeća se Vulović.

Osim toga, ponosnim ga čini što se nije posvađao sa prijateljima drugih vjera i nacija – rekli su mu da su mu pjesme lijepe, emotivne, i da voli svoje, kao što bi svako trebao. Drugi dio ponosa je popularnost koju je zadobio širom svijeta, najviše među Rusima, Poljacima, Bugarima...

- Iz Rusije su dolazili samo da mene intervjuišu. I novinari iz Odese, u Ukrajini. Kad me vide, to su takvi pogledi, kao da su vidjeli čudo. Donijeli su mi igračkicu rađenu po mom liku, koja se u Rusiji prodaje za 10-15 evra. Taj mladić koji mi je donio rekao je da je dobio desetine porudžbi po Srbiji, i da ih ide razdijeliti. Danas moji unuci kupuju Ajronmene i slične igračke, a ja im pokažem ovu i kažem, ovo je Roki men.

Od bugarskog bataljona koji je služio u Avganistanu, Roki je dobio flašu viskija, sa pismom vojnika koji su mu pisali da njegove pjesme slušaju na Bliskom istoku.

-I ne samo to, već su na te pjesme navukli i hrvatske vojnike koji su bili tu. Prvo su ih čuli onako, pitaju šta je, kad su im rekli da su srpske, to ih je odbilo. Posle su ih nagovarali da poslušaju i čuju kakve su, pa su im se svidjele.

Rodoljub Vulović otišao je u penziju kao direktor srednje tehničke škole u Bijeljini. Kaže da ima više vremena za sebe, i da uživa u muzici, jer su mu dostupnije matrice studio kakav je samo mogao da sanja devedesetih. Pop muzika je uvijek bila njegova omiljena, ali razmišlja i o ratnim hitovima.

- Kad pogledam, sve što je ostalo od tih pjesama je tehnički jako loše, i razmišljam da desetak njih snimim ponovo, da ih prikažem u najboljem ruhu. Treba suziti izbor, jer imam dosta pjesama iz ratnog perioda, ali mislim da njihova popularnost sa interneta nije loše mjerilo šta se ljudima sviđa.

Anegdote

Pokojni Risto Đogo mi se javljao. Kaže pustimo sat vremena tvojih pjesama i odemo u podrum na meze i piće. Drugi imaju po jednu dvije dobre, a kod tebe sve dobre. Sjećam se i snimanja spotova. Išao sam kod Kozarske brigade, snimali smo u helikopteru, pilot se baš uživio da snimimo što bolje, pa se približio maksimalno neprijateljskim položajima. Tu sam se prepao da će nas srušiti, helikopter je ranjiv, to je čas posla...