Tada je psiholog doživljen kao saveznik, a ne kao „sudija“, a njegovo mjesto ne služi kao samo popunjeno na papiru, saglasna je s ovim psiholog i porodični psihoterapeut Maja Savanović Zorić.

Zašto djeca rijetko sama dolaze kod psihologa?

U osnovnoj školi, većina učenika dolazi jer ih je poslao nastavnik ili roditelj. U srednjoj školi taj procenat se smanjuje – ali i dalje značajan broj učenika ne bi došao sam da nije bilo pritiska izvana. To jasno pokazuje koliko nam još treba rada na osnaživanju djece da prepoznaju da je traženje podrške znak snage, a ne slabosti.

„Kao psiholog u osnovnoj i srednjoj školi primijetila sam da mlađi učenici rijetko sami dođu – najčešće ih neko uputi. Češće se radi o tome da učenik ispriča problem razrednom starješini, pa tek onda dođe do psihologa. U srednjoj školi situacija se mijenja – adolescenti češće sami iniciraju razgovor, naročito kada se radi o temama odnosa s vršnjacima, ljubavnim problemima, anksioznosti ili osjećaju pritiska oko ocjena i budućnosti. Evidencije o broju inicijativnih dolazaka postoje, ali rijetko se analiziraju uporedno po godinama“, kazala je Savanović Zorić za Banjaluka.net.

Razlike između osnovne i srednje škole

Ono što primjećuje de fakto je da su danas djeca nešto otvorenija nego prije 15-ak godina, ali stigma i dalje postoji.

„Razlike među uzrastima vrlo su izražene. U nižim razredima osnovne škole djeca dolaze uglavnom zbog problema u učenju ili ponašanju. U višim razredima osnovne, teme postaju složenije – samopouzdanje, odnosi u porodici, vršnjačko nasilje. U srednjoj školi fokus se pomjera na identitet, odnose, pritisak oko budućnosti i mentalno zdravlje (anksioznost, depresivnost). Razlike dolaze i od toga koliko je škola otvorena u komunikaciji sa psihologom – u nekim sredinama učenici čak ne znaju ni gdje se nalazi kabinet psihologa“, poručila je Savanović Zorić.

Uloga roditelja i važnost edukacije

Većina škola formalno predstavi psihologa na početku školske godine, ali rijetko se ide dalje od toga.

„U nekim slučajevima se kroz radionice i roditeljske sastanke dodatno približi uloga psihologa, ali to nije sistemski. Često čujem roditelje u terapiji kako kažu da nisu znali da njihovo dijete može otići psihologu kad mu treba, ili da nisu htjeli da ide ‘da ne bi pričali’. To pokazuje da i roditelje treba edukovati – jer oni svojim stavom mogu olakšati ili otežati put djetetu ka podršci“, izjavila je Savanović Zorić.

Stigma – najveća prepreka

Najveći izazov u svemu ovom jeste stigma i riječi „on je lud“.

„Djeca se boje da će vršnjaci reći „lud je, ide kod psihologa“. Često kriju da idu, a ponekad i roditelji šalju poruku da „nije za psihologa“. Kao majka dvoje tinejdžera mogu potvrditi da djeca u razgovorima među sobom koriste odlazak kod psihologa kao šalu ili uvredu, što dodatno stvara otpor. Kao psihoterapeut vidim posljedice toga: mladi ljudi mi govore da su u školi imali osjećaj da ih niko ne razumije, da su kod psihologa slati „po kazni“ i da se nisu osjećali slobodno da iznesu svoje pravo stanje. A upravo bi škola trebalo da bude prvo mjesto gdje se otvara prostor za podršku“, istakla je Savanović Zorić.

Iskustvo iz Ekonomske škole u Banjaluci

Psiholog Petar Jovović, zaposlen u Ekonomskoj školi u Banjaluci kaže za Banjaluka.net da u njihovoj školi učenici često sami iniciraju razgovor sa školskim psihologom, a najčešće situacije zbog kojih dolaze zavise od uzrasta u kojem se učenici nalaze.

„Kod nižih razreda najčešće su to potreba za savjetom na temu prilagođavanja na novu sredinu, treme, komunikacije sa prijateljima, dok kod viših razreda najčešće su u pitanju savjeti vezani za motivaciju za učenje, ljubavni problemi i savjeti vezani za dalji nastavak školovanja. S obzirom da smo mi srednja škola, a da školski psiholozi već odavno rade i u osnovnim školama (što je umanjilo stigmu odlaska kod psihologa) broj učenika koji sami iniciraju razgovor u posljednjih nekoliko godina je u blagom povećanju“, kazao je Jovović za Banjaluka.net.

Služba školskog psihologa ni u kom slučaju se, barem u ovoj školi, ne koristi kao „mjesto za kaznu“ već kao pomoć, između ostalog kao i preventivna pomoć, u pokušaju prvo razumijevanja uzroka koji je doveo do problema u ponašanju ili slabih ocjena, a zatim kroz savjetodavni razgovor, do pokušaja korekcije samog uzroka ili njegove posljedice.

„Broj učenika koji dolaze kod psihologa samo zato što ih je nastavnik poslao nije veliki, i to je samo u situacijama kada u datom trenutku nastavnik nije u mogućnosti da riješi problem sa učenikom, tj. kada nije u mogućnosti da zbog date situacije održi radnu atmosferu na času“, istakao je Jovović.

Radionice i prevencija kao ključ podrške

Ekonomska škola, kaže Jovović, informiše učenike i roditelje o ulozi psihologa kroz radionice koje školski psiholog realizuje sa odjeljenjima, gdje je fokus posebno na održavanje časa odjeljenjske zajednice sa prvim razredima na temu upoznavanja sa školom i njihove adaptacije na novu sredinu, kao i kroz prisustvovanje stručne službe roditeljskim sastancima.

U odjeljenjima viših razreda realizuju se radionice na teme adekvatne njihovom uzrastu ili potrebama.

„Iako se zbog rada psihologa u osnovnim školama, stigma prema samoinicijativnom odlasku kod psihologa smanjila, još uvijek se dešavaju situacije da pojedini učenici zbog osuda okoline ili društva izbjegavaju dolazak ili to rade da niko od njihovih prijatelja ne sazna“, zaključio je Jovović.