Kako je tada istakao Kisindžer, nije više primjenljivo da Rusija, Kina ili Bliski istok krše međunarodni poredak, već je neophodno razumjeti i prilagoditi se njihovim suprotstavljenim ideološkim okvirima. On je tada osporio i spremnost SAD da se pozabave promjenljivim svjetskim poretkom.

- Danas ne postoji konsenzus u američkoj spoljnoj politici. Šta pokušavamo da uradimo, izbjegnemo ili postignemo? Svaka nova američka administracija dolazi sa novim idejama i pokušava nova rješenja za pojedinačne probleme, ali ono što je SAD zaista potrebno je sveobuhvatna velika strategija. Svaka nova administracija ne može stalno da se bavi novim taktikama - poručio je tada bivši američki diplomata.

Ono što se danas dešava širom svijeta ukazuje da je Kisindžer bio vidovit te da pojam međunarodnog poretka, uspostavljenog na konceptu globalizma, liberalizma i hegemonizma - gubi bitku. Sve češće se  mogu čuti izjave pojedinih analitičara, ali i političara da se globalni balans moći tektonski mijenja i da pojedini zapadni lideri više nisu u stanju da održe dominantne pozicije svojih zemalja. Oni smatraju da nijedna grupa država danas nije sposobna da nametne svoju viziju pravde ili poretka ostatku svijeta.

KRAJ GLOBALISTA

Tradicionalne međunarodne institucije slabe, a njihove funkcije se preispituju. Zapadna Evropa, nekada centralni stub globalne diplomatije, nalazi se u završnoj fazi svog strateškog pada. Nagovijestio je to nedavno i američki predsjednik Donald Tramp poručujući da SAD nemaju više namjeru da diktiraju drugima kako da žive, da nema namjeru da sprovodi politiku izgradnje nacija te da do mira, prosperiteta i napretka ne može doći odricanjem od svog identiteta i nasljeđa.

Iako su ga mnogi, a pogotovo oni iz zapadne Evrope u prvi mah doživjeli kao političkog rijaliti igrača, zabavljača koji će sve uraditi zarad gledanosti i rejtinga, potezi koje vuče ukazuju da je njegova krajnja namjera da izvuče SAD iz postojećih ralja duboke države i globalista koji se zalažu za različite liberalne agende, a koje su ovu državu pretvorile u vodećeg hegemona, te do tačke pucanja podijelile otuđeno američko društvo. Planovi da se okonča rat u Ukrajini, tarife i trgovinski ratovi, ukidanje velikog broja organizacija poput USAID-a, samo su neke od stvari koje je Tramp odmah sproveo u djelo.

A zbog čega dolazi do raspada postojećeg međunarodnog poretka? Istorijski gledano kolektivni Zapad je nakon prevazilaženja svoje unutrašnje bipolarnosti poslije Drugog svjetskog rata napravio izbor u korist politike obezbjeđivanja svoje globalne dominacije. Nedostajala je strateška dalekovidost da na osnovu principa jednakosti u ovaj svijet budu primljene i takozvane nezapadne sile poput Rusije, Kine, Indije i, recimo, Brazila. To bi radikalno promijenilo karakter čitavog međunarodnog sistema i poretka. Kako su kasniji događaji pokazali, cijena ovog koncepta zapadne hegemonije i anglosaksonskog kapitalizma donijela je u svijetu mnogo nevolja, ratova i smrti. Nestabilnost je bila zagarantovana, što su na svojoj koži mogli osjetiti i balkanski narodi.

Primjera radi, savjet za spoljne poslove SAD i Bilderberg grupa, a na prijedlog ministara spoljnih poslova Njemačke, Italije, Austrije i Kanade, na sastanku 18. maja 1992. godine u francuskom Evijanu donijeli su odluku o "pravu na intervenciju u unutrašnje poslove države, s ciljem zaštite ljudskih prava" i to bez odluke Savjeta bezbjednosti UN.

To je prvi put potvrđeno u praksi bombardovanjem SR Jugoslavije 1999. Liderska uloga u tom velikom zahvatu dodijeljena je SAD. Njihov glavni moto je bio desuverenizacija država, jer je smatrano da je staromodni model nacionalnih država nespojiv sa modernim vremenima.

Šta je pošlo po zlu u evroatlantskoj zoni? Proces širenja NATO-a je ubrzan i praćen prijemom zemalja istočne i centralne Evrope u Evropsku uniju. Ruska zabrinutost nije uzeta u obzir. Ni Savjet Rusija - NATO nije funkcionisao. Zapad je tvrdoglavo branio NATO-centričnost evropske bezbjednosne arhitekture i otuđenje je svakim danom poput kvasca raslo. Ruski predsjednik je 10. februara 2007. održao u Minhenu svoj čuveni govor, koji je bio upozorenje Zapadu. Niko ga ozbiljno nije shvatio.

U aprilu 2008. godine na samitu NATO-a u Bukureštu odlučeno je da će Gruzija i Ukrajina postati članice ove vojne alijanse uprkos protivljenju Moskve. Iste godine, 8. avgusta, gruzijski režim, uz prećutnu saglasnost Vašingtona, pokrenuo je agresiju protiv Južne Osetije. Kao rezultat toga, Rusija je bila primorana da prizna nezavisnost Južne Osetije i Abhazije.

Krajem 2013. izbila je ukrajinska kriza, a godinu dana kasnije dolazi i do državnog udara u kom prozapadna opozicija dolazi na vlast. Upotreba vojske protiv Donbasa je nastavljena. Nakon toga dolazi do sklapanja Minskog sporazuma, koji je aminovao Savjet bezbjednosti UN. On je predviđao stvaranje posebnog statusa za DNR. Međutim, sve to nije ispoštovano i došlo je do reakcije - ruske specijalne vojne operacije.

BUMERANG

Rezultat te kratkovide i sebične politike zapadnih elita, nevoljnih da se odreknu načina postojanja koji im je omogućavao da izvlače geopolitičku rentu od ostatka svijeta, doveo je svjetsku politiku i razvoj u ćorsokak. Katalizator za rušenje dosadašnjeg svjetskog poretka nesumljivo je bio ukrajinski sukob, koji je izazvao Zapad. Krajnji cilj bio je nanošenje strateškog poraza Rusiji, a do kog su trebale da dovedu i mnogobrojne uvedene zapadne sankcije.

Umjesto toga, ekonomije zapadnih zemalja su doživjele efekat bumeranga - rastuće cijene energije i povlačenje sa ruskog tržišta doveli su do recesije i naglog rasta inflacije u Evropi. Istovremeno, pojavile su se ekonomske kontradikcije između SAD i zemalja EU, koje su postale zavisne od isporuka skupog američkog tečnog prirodnog gasa. Cijene energije u Evropi su se ispostavile od tri do pet puta višim nego u SAD.

Istovremeno, sloboda govora je u većini zapadnih zemalja potiskivana i svako neslaganje je bilo suzbijano, uz obrazloženje da se radi o štetnom proruskom narativu. Sve to je pratio i otvoreni intervencionizam, kako politički tako i direktni, a što je i danas više nego primjetno u BiH.

Procesi koji se poput kugle kotrljaju nizbrdo govore da se ušlo u kraj jedne ideološke ere u kojoj su globalisti vladali i na štetu manjih se bogatili. Oni su nesumnjivo dodatno ubrzani dolaskom na vlast Donalda Trampa, čija je namjera stvaranje multipolarnog i pravednijeg svijeta, što bi pratilo i reformisanje međunarodnih institucija. Tradicionalna porodica se takođe vraća u centar američkog života, sa samo dva pola i zajednicama između njih priznatim na saveznom nivou. Tramp, u stvari, radi sve ono što je Putin sproveo u Rusiji kako bi je spasao iz ralja globalista i porodičnih liberalista.

Nova američka administracija je takođe jasno stavila do znanja da će insistirati na sličnoj transformaciji politika i drugih zapadnih zemalja, pri tome obećavajući da će podržavati ideološki srodne političke snage i pokrete u Evropi. Generalno gledajući, krajnji cilj je stvaranje najpovoljnijih uslova u SAD ne samo za poslovanje već i za život. Ova strategija označava prelazak sa geopolitike na geoekonomiju, što je u suštoj suprotnosti sa politikom koju je prethodno sprovodila Bajdenova administracija, ali i većina evropskih elita.

Raspad Sovjetskog Saveza i pad Amerike imaju izuzetne sličnosti. Sovjetski Savez je propao jer je marginalizovao preduzetničku klasu. SAD posljednjih godina posrću jer je vladajuća klasa marginalizovala radničku klasu, što je dovelo do ekstremne ekonomske nejednakosti i političke polarizacije. U svom prvom mandatu Tramp nije uspio da to promijeni. U svom drugom mandatu, on kao da primjenjuje Putinov priručnik - nacionalističkog graditelja fokusiranog na unutrašnje poslove i obnovu svoje industrijske baze.

PROJEKAT 2025

U stvari, Tramp se vjerovatno drži preporuka Fondacije Heritidž, koja je prije nekoliko godina objavila dokument od 900 strana pod nazivom "Projekt 2025" u kojem se sugeriše šta bi to Amerika trebalo da uradi. Jedna od preporuka je - demontaža administrativne i duboke države otkazivanjem inicijativa i projekata koji ne odgovaraju konzervativnim ciljevima. To bi podrazumijevalo i okončanje američkog intervencionizma, ali i rješavanje pitanja nelegalnih migracija.

Uz malo mašte može se naslutiti kako to autori ovog projekta vide novu Ameriku - to je hrišćanska nacija koja podsjeća na onu iz 1950. u kojoj porodica počiva na tradicionalnim vrijednostima.

Fondacija Heritidž je, inače, konzervativni tink-tenk osnovan 1973. godine. Ova organizacija je imala značajan uticaj na kreiranje javne politike SAD. Prije šest godina rangirana je među najuticajnijim američkim organizacijama za javnu politiku. Na svečenoj večeri 2022. godine Tramp ju je otvoreno podržao rekavši da će ona postaviti temelje i detaljno opisati planove za to šta će MAGA pokret tačno morati da uradi kada dođe na vlast.

Niz izvršnih naredbi koje je Tramp u međuvremenu izdao poklopio se sa ciljevima definisanim u pomenutom projektu. Američki mediji su analizirali 53 izvršne naredbe koje je on potpisao u svojoj prvoj sedmici kao predsjednik. Došli su do podatka da je 36 tih naredbi u skladu sa prijedlozima ove fondacije.

Prema ocjenama pojedinih analitičara, SAD i Rusija će na kraju vjerovatno ući u posebnu ligu kao dvije resursno samodovoljne zemlje. Sljedeći nivo vodećih globalnih sila uključuje Kinu, Indiju i moguće Brazil.

Kada je u pitanju Stari kontinent, sve nekako ukazuje da je gotovo neizbježan raspad ili značajna strukturna demontaža Evropske unije, što bi podrazumijevalo teritorijalnu i političku reorganizaciju.

Nažalost, vladajuće političke elite u Briselu, Berlinu, Parizu i Londonu nastavljaju da žive zarobljene u prošlosti, ponašajući se poput Sizifa koji i dalje pokušava da kamen vrati na vrh brda.

S druge strane, rusko-kineska, a onda i američka vizija novog svjetskog poretka postaje privlačnija sve većem broju država, pogotovo onima koje je postojeći liberalni međunarodni poredak stavio u nepovoljan i podređen položaj. Posebno je to vidljivo u onim zemljama koje su frustrirane konstantnim zapadnim licemjerjem u selektivnoj primjeni globalnih pravila i međunarodnih normi.   

Sličnosti Rusije i SAD

SAD i Rusija imaju više zajedničkog nego što bi to željele da priznaju. Kao što je američki futurista Lorens Taub istakao osamdesetih godina prošlog vijeka, obje zemlje su nastale iz revolucija protiv evropskih imperija i bile su zasnovane na humanitarnim političkim idealima. Štaviše, i SAD i Rusija imaju federalne političke strukture i prvenstveno evropske kulturne korijene.