Rajo Kojić Rambo, penzionisani policajac iz sela Ljeskovac kod Bijeljine, iz hobija se već nekoliko godina bavi hortikulturom. Na svom imanju u Ljeskovcu podigao je rasadnik i usavršio je, kako kaže, sve faze, od proizvodnje rastinja, do finalnog proizvoda, šišanja i oblikovanja rastinja, uređenja dvorišta i vrtova, projektovanja i crtanja najljepših zasada rastinja, ukrasnih grmova, lišćara i četinara.

„Sve sam to postigao kao samouk. Čovjek može sve postići, ukoliko postoji dobra volja i želja da nešto radi. Danas je život izuzetno težak i komplikovan. Moramo se svakodnevno boriti za egzistenciju. Ne treba očekivati da vam neko drugi nešto pruži. Sami za sebe moramo da se borimo za preživljavanje. Država, kakva je takva je, dobra je. Nemamo bolje od ove. Bio sam kod sina u Cirihu, u Švajcarskoj, ali, kada sam se vratio, ljubio sam svoju zemlju. Lijepa moja zemlja. Samo treba raditi, jer rad pobjeđuje“, izdeklamovao je Rambo, u pomalo pjesničkom, pomalo filozofskom tonu.

Na Mitrovdanskom vašaru Rajo Kojić Rambo izložio je četrdesetak četinara, lišćara, ukrasnih grmova koje je proizveo u svom rasadniku.

„Još dok sam bio službenik u policiji, družio sam se sa ljudima koji su se bavili hortikulturom. Učio sam puno od Ive Petrovića iz Crnjelova, od zaposlenih u cvjećari „Neven“. Učio sam od onih kojima je to bila osnovna djelatnost. Kasnije sam počeo raditi za sebe. Sve dok radiš za drugoga, ti si sluga, a svoj si gazda kada počinješ raditi za sebe. Hortikultura za mene predstavlja jedan vid zadovoljstva i relaksacije, psihičkog odmaranja i opuštanja, a može se nešto i zaraditi. Šteta je što nema više ljudi koji bi se bavili hortikulturom. Ljudi vole zelenilo u svojim dvorištima, međutim, nema ko da ga održava. Vjerujte mi, imam posla do Nove godine, svaki dan da šišam, orezujem. Ne mogu često nikoga angažovati, pa i supruga ponekad krene sa mnom. Djeca su odrasla, osnovali su svoje porodice“, kaže Rajo Kojić Rambo, više nego zadovoljan svojim penzionerskim statusom i poslom koji trenutno obavlja.