Temelji emocionalne snage, samopouzdanja i sposobnosti prilagođavanja počinju se stvarati već u najranijem djetinjstvu, kroz svakodnevne, male i dosljedne postupke roditelja. 

Svaki način na koji roditelji tješe, reaguju i podržavaju svoju djecu utiče na njihovu sposobnost da se jednog dana suoče sa izazovima života.

Psiholozi naglašavaju da se otpornost ne nasljeđuje, već izgrađuje kroz okruženje i odnose koje dijete ima sa odraslima, posebno sa roditeljima ili starateljima. 

Način na koji roditelji sami upravljaju stresom i kako potiču djecu na istraživanje svijeta važni su u svakom koraku razvoja.

Temelji otpornosti grade se i prije prve riječi

Prema kliničkoj psihologinji dr Ashleigh Powell, otpornost se počinje razvijati unutar prve veze koju dijete stvara - one sa roditeljem. 

Čak i prije nego što beba počne govoriti, njen mozak uči kako se nositi sa emocijama kroz odnos sa starateljem. 

Svaki put kada roditelj utješi bebu koja plače, mozak uči da se neugodni osjećaji mogu prebroditi i da suza ne znači kraj.

Topla reakcija jača osjećaj sigurnosti

Powellova objašnjava da otpornost počinje već od rođenja jer beba uči kako regulisati emocije zajedno sa roditeljem. 

Taj proces zove se koregulacija - kada roditelj pruži djetetu utjehu i podršku da se smiri i nastavi dalje. 

Pogled, smireni ton glasa i ljuljanje u naručju šalju poruku da je sve u redu. Kroz takve trenutke stvara se sigurna privrženost, koja kasnije postaje temelj nezavisnosti i otpornosti.

Svaka suza je prilika za učenje

Kada beba doživi snažnu emociju, roditelj može pomoći djetetu da je prepozna i nauči se nositi sa njom. 

Iako dijete još ne govori, imenovanje emocije i smirujuće riječi pomažu mu da osjeća da ga razumiju. 

Rečenice poput "Uplašio te taj zvuk, ali sada si na sigurnom" uče dijete da su emocije prolazne i da ih može savladati uz podršku.

Ritam dana smanjuje stres

Rutine su djeci izrazito važne. Predvidivost smanjuje stres i daje osjećaj kontrole. 

Svakodnevne navike poput uspavanki, maženja prije spavanja ili zajedničkog doručka pružaju djetetu poznat ritam koji umiruje nervni sistem. 

Powellova kaže da upravo te sitnice grade emocionalnu stabilnost u djetetu.

Ponekad je važno ne pomoći odmah

Psihoterapeutkinja Charlotte Cook ističe da je važno pustiti dijete da se malo pomuči, kada je to sigurno. 

Frustracija, poput pokušaja da složi kockice, nije nešto od čega dijete treba odmah spasiti. Umjesto da sve napravimo umjesto njega, treba mu dati prostor da pokuša, pogriješi i nauči iz toga.

"Kad roditelji previše pomažu, djeca ne razviju samopouzdanje jer ne uče kako se nositi s neuspjehom", kaže Cookova. 

Roditelji mogu ostati uz dijete i ohrabriti ga rečenicama kao što je na primjer: "Znam da je teško kad nešto ne ide. Pokušaj opet."

Djeca uče gledajući nas

Roditeljski primjer najjače utiče na razvoj djeteta. Ako roditelj odustane na prvu prepreku, dijete to vidi i usvaja kao obrazac. 

Ako roditelj pokaže strpljenje, upornost i mir u teškim situacijama, dijete će to upiti i kasnije primijeniti.

Kao što naglašavaju Powellova i Cookova, otpornost se gradi u sigurnom, predvidivom i brižnom okruženju. 

Svaka nježna reakcija, svaki trenutak kada je dijete shvaćeno i podržano, pomaže mu da razvije samopouzdanje i emocionalnu snagu za životne izazove koji ga čekaju, prenosi Index.