Riječ je o jednomod najsloženijih i najzahtjevnijih filmskih muzičkih projekata u istoriji Holivuda. U "Novom danu" sa Hajrudinom razgovarali smo o njegovom putu od Bosne i Hercegovine do epicentra filmske muzike i produkcije, od brojnih umjetničkih projekata i uspjeha u domovini do nečega što je ipak neuporedivo sa svim što je do sad uradio i što je na neki način ostvarenje sna.

"Ja volim da kažem da kada čovjek kreće na neko putovanje, na godišnji odmor, prvo se odredi destinacija, a potom se onda i zamišlja kako šeta u ulicama Verone, Pariza, Lisabona. A da bi to realizovao, potrebno je onda da pronađe rutu sa koje može doći do te destinacije. I pošto volim da kuham, onda kažem kada se sprema neko jelo, unaprijed se smisli šta će se praviti, kakav će biti krajnji rezultat, a onda se kupe potrebne namirnice. Tako da moram da kažem da i ja sam razmišljao o tome kako i šetam Hollywoodom, kako i radim na velikim projektima. I na neki, na takav isti način ja planiram i svoj svaki dan i godinu, odnosno život, pa čak i kad pišem muzičko djelo, često se desi da prvo zamislim sve u glavi, pa onda pokušam da nađem način kako da to stavim na papir. Tako da, dok sam još bio student u Bosni, zamišljao sam i pokušavao uporedo da tražim način kako da dođem do Hollywooda, kako da steknem potrebne vještine, da budem kompetentan kada dođem u ovaj grad. A onda sada kad se nalazim na ovom mjestu i radim na velikim holivudskim projektima o kojima sam maštao, osjećam se ispunjeno, zadovoljno i što najbitnije nije prihvaćeno od strane zajednice i društva, što mi daje potporu da tražim nove ciljeve i onda opet tražim put ka istim i idem u krug", rekaoje Muhić za N1.

Iz sredine koja nema kino ni pozorište do epicentra filmske umjetnosti

Prijedorčanin u Hollywoodu nije isto kao Englez u New Yorku, kao u onoj Stingovoj pjesmi. Rođen je u kulturno-pustošenoj, poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Kako se iz te pustoši stiže na mjesto koje je ponekad i najtalentovanijim nedostižno?

"Jedan moj drug je rekao jednom prilikom da nama svim što smo odrasli u to vrijeme, treba dati diplome. Samo za odrastanje. Što ima istine, jer ja sam se to, pogotovo sad ovih dana, zapitam se to pitanje Bože, šta sam? Kako sam? Kuda? Šta se desilo? I ne mogu da na to nađem još odgovor i da objasnim kako sam došao do Hollywooda. Jer dio djetinjstva sam proveo zapravo u Sanskom Mostu. Tu sam završio i osnovnu školu. Gradu koji tad, nažalost, a i sad, nažalost, nema kino, pozorište, koncertnu salu. Tako da ja sam bio odličan matematičar, informatičar. Nisam imao priliku da gledam filmove, da odlazim u pozorišta, da odlazim i na koncerte konkretno umjetničke muzike. Ono, čime se sad bavim. Ali, iz nekog razloga, i pored toga što sam bio odličan informatičar, matematičar, ja sam htio da izučavam muziku. U jednom trenutku je to toliko počelo da me interesuje, jer mi je bila misterija, jer nisam imao priliku da se s tim bavim. I odlučujem da idem u srednju muzičku školu i ostalo mi je to nepoznato. Ali sam onda vremenom postao sve više uporniji, jer ta muzika uvijek ostaje misterija i nikad ne može do kraja da se izuči. Ali mi je to, ta sve veća misterija i sve više izučavanje me je davalo sve veću želju da se tim sve više bavim. Bilo je materijala s kojim mogu da radim. Uvijek sam nekako mislio, dobro, ako radim programiranje, pa mogu uvijek da naučim programski jezik i šta onda. Tako da onda, pošto me je interesovala i ta muzička tehnologija, o tom sam učio iz kataloga prodavnica instrumenata. Ili bih, ako bih išao u Banja Luku, tu je jedino bila najbliža prodavnica, pa uzmem katalog, onda čitam o tim miksetama, uređajima, o svemu. I opet maštam da ću jednog dana da ih koristim i da radim s njima. Nisam imao priliku ni da vidim neki studio uživo. Tako je, u suštini se to ništa ne poklapa. Moje djetinjstvo, sredina u kojoj sam odrastao, je ono gdje se sad nalazi. Ali ono što jeste, što sad kad sagledam to sve, da ja jesam u suštini tražio sredinu koja će moći da me podrži i sredinu gdje ću moći da imam pristup u savremenoj tehnologiji", naveo je Muhić.

Izbor se svodio na dva mjesta Los Angeles i London. A sa obzirom da voli više tropsku klimu i more, jasno je bilo da će to biti Los Angeles.

"I pošto me sad često pitaju ovo pitanje i kako sam došao i otkud, ja mislim da ono što je mene držalo je moja znatiželja. Dan danas nema dana da se ja ne pitam kako nešto radi, kakav je mehanizam između bilo kojeg uređaja, kako je značenje neke riječi ili bilo čega što vidim, kakva je tajna određene kompozicije, pjesme. Tako da meni nikad nije dosadno. I onda kao takav sam našao svoje mjesto u Hollywoodu, gdje je bitno da budete rješenje za razne probleme", rekao je Muhić.

Predani rad, znatiželja i pronalazak rješanja dovela ga do "Avatara"

Do Hollywooda i Avatara došao je tako što ga je preporučio profesor koji je posmatrao njegov rad, a da Muhić to nije ni znao. Isticao se svojim radom i velikom znatiželjom. govorio je o svom iskustvu rada na Avataru i otkrio detalje koje do sada nismo znali.

"Ja bih volio da mogu sad negdje da vas uvedem u studio i da približim svemu tome. To je zaista nevjerovatno. Sam filmski serijal Avatar je napravio revoluciju u filmskoj industriji još 2009. godine. Nivo tehnologije koja se koristi, prosto to je nevjerovatno.Ja ne mogu da opišem sve što mogu. Nadam se da će ljudi da odu i da pogledaju ovaj novi film. Iako sam već gledao film sto puta, svaki put me ostavi bez daha sam i početak filma. I ono što ljudi često zaboravljaju je da Avatar nije animirani film, nego se zapravo razvila tehnologija pomoću koje se postavljaju senzori na lica i na tijelo glumaca i onda se zapravo snimaju pokreti koji se poslije u softverima prebacuju na likove u filmu. Što je nevjerovatno, mislim. Tako da, projekat je toliko kompleksan da sam danas saznao informaciju da je u odjeljanoj špici filma kreditovano 3800 ljudi koji su radili na filmu. I zbog toga sama muzika ne može da bude jednostavna i beznačajna. Film je dug 3 sata i 17 minuta, a 3 sata i 8 minuta je pod muzikom. Dakle, timu je dato 10 minuta, a eto, slobodno što smo dobri, što slušamo. Tako da je kompozitor Simon Franklin na filmu počeo da radi još prije 7 godina. Jer je muzika toliko integrisana u film da je on morao da dizajnira posebne nove instrumente koji su korišteni na setu filma, koji mogu da se vide u scenama filma. To su ogromni veliki instrumenti koje su oni printali sa 3D printerima Tada ih koristili za snimanje i onda poslije, kada je to sve snimljeno, onda smo mi te instrumente koristili i u našim kompozicijama sa orkestrom. Dakle, sastavni su dio zvuka, a i na sceni su. I onda, kroz taj rad na 7 godina i razvijanja tema i svega, naravno najviše se radilo ove posljednje godine, u suštini od kraja prošle godine do ove. I ono što mogu dalje da kažem u tih 3 sata i 8 minuta, stvoreno je 1907 stranica orkestarske partiture i što je rezultiralo sa 4636 take-ova. Ja volim da prebacim da je jedna osoba pritisnula dugme record 4636 puta. Nevjerovatno je", naveo je Muhić.

Naveo je da Avatar ima 4 puta više muzike nego standardni holivudski film.

"Zato imate ovakav film jednom u 10 godina", dodao je.

"Jedan dan snimanja s orkestrom košta desetine hiljade dolara"

Govorio je o tehničkom aspektu snimanja filma, izazovima i streru.

"Sad ću još malo više da vas uplašim jer ono što ljude iznervira najviše kada kaže da sam radio na Avataru, je to da je ovo moj prvi projekat u Hollywoodu. Ja sam se preselio u oktobru prošle godine i već u februaru ove godine sam počeo raditi na Avataru. I to je čudno ljudima iz razloga što su ovakvi projekti podloženi izuzetnim sigurnosnim mjerama. I isto tako zahtijevaju najviši nivo odgovornosti i znanja. Tako da je na ovakvom projektu bilo izuzetno teško dokazati se i steći povjerenje tima i izvršnih producenata. Jer ja to volim da objasnim na ovaj način da je budžet filma oko 400 miliona dolara. Što znači da otprilike jedan dan snimanja sa orkestrom košta nekoliko desetina hiljada dolara. Što onda znači da ako neko ne može da otvori datoteku koju sam ja poslao ili postoji neka greška ili nesnalaženje na partituri pa mora sve da zaustavi da pita pitanje, što znači da treba da nešto objasnite ili ispravljate. Stotinu muzičara će da sjedi na sceni da ne radi ništa. Što u očima producenata znači gubitak od nekoliko hiljada dolara. Tako da odgovornost na ovakvim projektima nije šala i iskreno najmanja greška može da vas košta vaše buduće karijere. Jer opet da se vratim na ono šta god da radite, neko vas gleda", istakao je.

Rad s Franglenom, Cyrus i Ronsonom

Na projektu je radio sa Simonom Franglenom, ali i Miley Cyrus i Markom Ronsonom. Otkrio je i kako je to sve izgledalo.

"Moram da kažem da sam u svemu ovome imao veliku sreću što sam upoznao Simona Franglena i ponosan sam što sam dio njegovog tima upravo iz toga razloga što je jako zdrava sredina. I što je nevjerovatno meni bilo gledati i da ovakav nivo stresa i svega je uvijek prošao bez ikakvih velikih problema. Uvijek se nađe rješenje za bilo kakav problem, ali moram da kažem da je njegov tim, odnosno da je ono što sam ja znao kad sam došao, da je to jedna nevjerovatna organizovanost. I kada sam došao u taj tim da sam shvatio da zapravo nisam nikad naučio kako da imenujem neku datoteku i da mi do kraja života bude jasno šta to ime znači. Te neke datoteke i kako prosto se organizuju fajlovi na kompjuteru i sve od nekog tako velikog projekta. I što je mislim bilo ključno u našem radu. Mislim, smiješno zvuči, ali na kraju najmanje vremena se provede pišući muziku koliko vremena se zapravo organizujući sve što je potrebno da bi se ta muzika napisala. Tako da, mislim, iskreno bilo me u početku malo strah. Simon je zaista jedna velika legenda. On je dobio Gremija za to što je radio na Titanicu za pjesmu s Celine Dion, My Heart Will Go On. I ostvario je saradnje i sa Quincy Jonesom i sa Michael Jacksonom. I onda kad sam se našao u tom krugu, nije baš bilo jednostavno. Ali sad, mnogo sam srećan i ja, i vjerujem i on. I naravno, onda kad me pozvao jedan dan i kad je rekao Hari, dolazi nam Mark Ronson, jao. I onda kad sam čuo da radimo pjesmu sa Miley Cyrus, ok. Dobro, valjda sam spreman. Mark Ronson sam do tog trenutka znao sa Instagrama i sa slika. I onda kad se pojavio čovjek, nisam bio siguran da li je to on. Jer ljudi uživo i izgledaju drugačije", otkrio je.

Muhić je bio stipendista obrazovne institucije Berklee College of Music te se zbog toga preselio iz Banjaluke u Boston. Kreirao je softver „Malleus“ za muzičko obrazovanje.