Majevička sela i zaseoci oko Ugljevika, prošarani beharom mladih šljivika, čudesno lijepi ovih aprilskih dana, kao da vas prizivaju da zastanete, udahnete miris cvjetnih livada i, bar na trenutak, odmorite dušu.

Međutim, idiličnu sliku majevičke panorame, na potezu sela Jablani i Sarije, ispod čuvenog Jablan grada, kvare brojna upozorenja da je put presječen i da je veza sa centrom opštine u prekidu.

Neke kuće bukvalno vise iznad provalije, ispod koje mašine ugljevičkog rudnika tragaju za novim nalazištima uglja. Rijetki mještani u polupraznim selima, iako svjesni činjenice da se bez uglja i električne energije ne može, teško se mire sa istinom da moraju napustiti svoja vijekovna ognjišta.

Najstariji stanovnik u ostatku sela Jablani Petar Jovanović (92), krepki starina bistrog uma, koga zdravlje još dobro služi, kaže da je u nekoliko kuća koje rudnik nije još otkupio ostalo tek nekoliko staračkih porodica.

- Rođen sam ovde, ispod Jablan grada. Bavio sam se poljoprivredom i građevinom, sa suprugom sam podigao tri sina i lijepo smo živjeli. Imam petoro unučadi i 14 praunučadi - priča Petar.

- Moja djeca su ostala tu i naše kuće za sada su na svom mjestu, ali ne znam do kada će izdržati pred naletom rudarskih mašina. Neke komšije, čije kuće su isplaćene, već se sele - sa sjetom primjećuje starina.

U razgovor se uključuje i sin Radoslav (61), penzioner, koji je penziju stekao u rudniku "Ugljevik".

- Imali smo asfaltni put do Jablana, a centar Ugljevika od nas bio je udaljen samo 1,5 kilometara, osnovna i srednja škola su nam bile nadohvat ruke. Kako se kop širio, građeni su zaobilazni, makadamski putevi, pa tako, sada, do prve prodavnice i apoteke imamo više od 11 kilometara. Teško onom kome rudarske mašine stignu pod prozor - kaže Radoslav.

Ne znamo do kada će trajati ovo naše privremeno stanje. U pitanju su ljudske sudbine, naša djeca odlaze sa ovih prostora.

- Jasno nam je da se ne može bez struje, samo niko da nam kaže kada je kraj svemu ovome. Često nam nestaje voda za piće, već se pojavila pukotina iza bazena za vodu na brdu Baljak. Ovo se mora brže riješavati - kaže Radoslav.

Savo Mikosavljević (85) je takođe zaradio penziju vozeći 37 godina rudnički kamion, svjestan je da nam svima trebaju i ugalj i struja.

- I u vrijeme kada sam ja radio na rudniku, neke kuće su rušene i kopovi su se širili dalje. Došla na red i moja. Već sam kupio kuću u Ugljeviku, a iz rudnika su mi obećali pomoć oko preseljenja - gotovo ravnodušno kaže Savo.

Ljubo Aleksić, nakon završetka Otadžbinskog rata, čiji je i sam učesnik, doselio se iz Jablanice u ovaj, tada, raj na zemlji.

- Nakon 30 godina, ponovo seoba. Sin, stručnjak za električne automobile, već dugo radi u Holandiji. Imam stado ovaca i kera Zeljova, to održavamo do tog sudnjeg dana... Žao mi voćnjaka, vinograda i stare kruške, ostalo kako bude - nevoljno ističe Aleksić.

Iz ovog kraja već su se iselili Miloševići, Jovići, Despotovići, a Aleksići se pakuju...

Voćnjake koji su ovde najbolje uspjevali, cvijetne livade i brojne uspomene ovih dobrih i vrijednih ljudi uskoro će progutati ogromne rudarske mašine.

Da li im je ovo poslednji Vaskrs!

Bez obzira na grmljavinu bagera nedaleko od domaćinstva Nedeljka Jovanović je i ovog Velikog petka poranila prije izlaska sunca, da kao i svake godine, ofarba vaskršnja jaja. Trebalo je na Vaskrs dočekati goste, sina i ćerku i petoro unučadi.

- Od majke u Tobutu sam naučila stari način ukrašavanja jaja, sa perom i rastopljenim voskom. I to farbanje isključivo u lukovini, prirodno, bez ikakvih hemikalija. Trudim se da sačuvam taj običaj - kaže Nedeljka i sa zebnjom primećuje da je ovo možda bilo poslednje farbanje vaskršnjih jaja na ovom starom ognjištu.