Zoran je u najmanju ruku bio zatečen situacijom kada mu je konobar, koji je na privremenom radu u Švajcarskoj, donio na popravku svoje radne cipele, uz napomenu da bude pažljiv, jer koštaju ni manje ni više nego 2000 evra. Naime, takve cipele su sastavni dio HTZ opreme  švajcarskih konobara, na čiju zamjenu imaju pravo, kako njihov ponosni vlasnik tvrdi, svake dvije godine.

Mušterije obućara Zorana jedva mogu da vide sa vrata od kesa sa obućom koje još nije stigao ni da otvori, a kamoli da počne da ih radi, jer je, kako kaže, u sezoni najvećeg posla. A kako i ne bi kada je Zoran jedini obućar u Ugljeviku koji svojim radom pokriva tri opštine - Ugljevik, Teočak i Lopare.

Kako danas opstaje stari zanat, koliko i kako je evoluirao do danas, kao i na koji način se popravlja stara obuća, samo su neka od  pitanja na koje nam je odgovor dao Zoran, koji se samostalno ovim zanatom bavi u Ugljeviku od 2004. godine.

Kako je sve počelo. Kada ste odlučili da postanete obućar?

Već u Srednjoj školi u Tuzli, kada sam upisao smjer Obućarski tehničar počeo sam da se bavim ovim zanatom. Zanat sam najviše učio u školi, kao i svugjde gde sam išao da sarađujem sa prijateljima iz svoje branše, gdje vidiš i naučiš se stvarima koje do tada nisi znao.Od 8 generacija obućara i obućarskih tehničara koji su se školovali u Tuzli ja sam jedini koji radi u Ugljeviku, a samo dvojica u Tuzli. Danas kvalifikovanih obućara, nažalost, nema.

Kako ste došli na ideju da pokrenete svoj posao i da otvorite obućarsku radnju baš u Ugljeviku?

Odlučio sam se za Ugljevik jer nije bilo ni jednog obućara, a osim toga za Ugljevik sam i emotivno vezan jer potičem iz ovog kraja – rođen sam u Zabrđu, ali sticajem okolnosti preselio sam se u Bijeljinu.

Kako gledate na obućarstvo nekada i danas?

Svaki zanat ima svoju evoluciju. I ovaj zanat je evoluirao vremenom i nije isti kao prije 50 ili 100 godina. Koriste se i drugačiji alati i materijali i nije kao nekada. Nekada se koristio samo šilo i lijepkovi koji su bili na bazi bijelog luka, brašna i drugih stavari koje se danas ne koriste. 

Kakav je Vaš odnos prema poslu, o čemu najviše vodite računa?

Rizik obućara je  kada prima svakakvu obuću na popravku, tj. kao čovjeka kome ljudi trebaju da vjeruju, s razlogom jer mora da se vidi efekat tog rada.

Proizvod tog rada je da mušterija može još uvijek da nosi tu obuću, a ne da posle nekog kratkog vremena to pukne. Niti je meni u interesu to da radim niti u interesu mušterije.

Vodim računa da je mušterija uvijek zadovoljna kvalitetom rada, a jedino u čemu ne uspijevam je da baš uvijek ispoštujem rokove isporuke, jer se zbog obima posla, posebno u zimskoj sezoni, jednostavno ne može stići sve na vrijeme.

Kako se u današnje vrijeme država i društvo odnose prema zanatlijama? 

U današnje vrijeme pružanje usluga se tretira kao socijalna kategorija. Naravno to nema podrške u poreskom sistemu jer mjesečno treba sakupiti sredstva za poreze i doprinose za radnju pored nabavke materijala i ostalog. Davno je to prestalo da bude socijalna kategorija i gleda se korist od zanata kojim se bavim, jer moraš prehraniti porodicu kao i službenik, medicinska sestra ili policajac, bilo ko… Ja se bavim popravkom isključivo radi egzistencije. 

Jedinu podršku koju dobija je finansijska podška od Opštine Ugljevik, zbog umanjenog obima posla, ovaj zanatlija dobija 500 KM na godišnjem nivou. Posla, kako kaže ima samo od polovine septembra pa do polovine januara, ostalo je sve van sezone i zanemarljivo je.

S obzirom da je mali broj obućara u Bijeljini i okruženju, kako oni rade i posluju. Kakav je Vaš utisak o zanatu i kolegama. Kako opstaju?

Pitanje je ko hoće da mijenja i prilagođava zanat u uslovima u kojim se civilizacija kreće. Zavisi šta očekuješ od svog života i šta želiš da uradiš sa njim pa prema tome gledaš i kako ćeš da zaradiš. Radnje moraju da se mijenjaju i idu u korak sa vremenom i ne mogu opstati zarobljene u vremenu sa starim tehnikama. Ako se to desi zanat će izumrijeti kao takav jer sve je u evoluciji zanata. 

Da li se Vi bavite samo popravljanjem obuće ili se bavite i njenom izradom?

Ne, ne izrađujem obuću, iz razloga što su cijene materijala za proizvodnju u zadnje 2-3 godine porasle, a cijena obuće je ostala nepromijenjena. Da bih napravio jedan par kvalitetnih cipela potrebno mi je najmanje 5 radnih dana, a utrošeni materijal bi skupo koštao. Jedan par kvalitetno ručno rađenih cipela koštao bi oko 300 evra, a takve cipele teško da bi u današnje vrijeme mogle naći svoga vlasnika, te je stoga takav posao neisplativ. 

Koje su osnovne mašine u obućarskom radu. Šta je to što je potrebno za popravku i izradu obuće?

Za popravku obuće pored sitnog alata kao što je: nož, brus, kamen za oštrenje noževa, kliješta, makaze razni ukivači, zumbe, čekić potrebne su i mašina za šivenje sa posebnim vratom koja je namijenjena za popravku obuće.

Interesantno je to što Zoran u svojoj radnji ima tri mašine stare preko 100 godina, za jednu od njih koja je proizvedena u Njemačkoj, a dopremljena je na naše prostore za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ima sačuvano uputstvo za upotrebu na čistom ćiriličnom pismu. 

Dvije mašine u njegovoj radnji su njegova ručna izrada, a materijal za njihovu izradu pronašao je na vojnom otpadu. S obzirom da se Zoran u slobodno vrijeme bavi sportskim ribolovom, vještinu u izradi alata iskoristio bi, kako kaže, i za pravljenje ribolovačkog pribora (futrole, štapovi i dr.)  

Koju vrstu obuće najčešće popravljate i koja je najzahtijevnija za popravljanje?

Radi se ono što se najviše traži a to su cipele, patike, a od ženske obuće cipele, čizme, kratke čizme. Ima dosta obuće od raznih materijala, a danas se gleda neki komercijalni trenutak u svakom poslu pa kao i u ovim starim zanatima mora da se bira posao. Kožna obuća se uvek isplati popravljati, em što je zdravija za nogu, ima kožnu postavu, pruža i udobnost jer je bolja i kvalitetnija od razne obuće koja se danas nudi.Najzahtjevnija za popravku je sportska obuća, jer obično ima najviše oštećenja koja zahtijevaju detaljan postupak obrade.Pored popravke obuće radim i druge usluge: popravke torbi, rajsferšlusa, farbanja kožnih jakni.

Ko su Vaše najčešće mušterije u radnji?

U moju radnju,pored ostalih mušterija, najčešće dolaze policajci i konobari, zbog prirode posla kojim se bave, njihova obuća se najviše “troši”. A za policajce nerijetko vršim i sitne usluge popravke futrola za pištolje, kaiševa, koje naravno,ne naplaćujem.

Dešava li Vam se  dešava da mušterije zaborave doći po svoju obuću?

Nažalost, takvi slučajevi su vrlo česti, jer se mušterije u međuvremenu predomisle kada shvate da će ih popravka skupo koštati, a dešava se čak da mušterije odnesu obuću uz obećanje da će novac donijeti kasnije, a to se nikada ne desi. Takav slučaj je i slučaj estradne umjetnice iz Ugljevika koja je nekoliko pari cipela odnijela na veresiju i nakon toga se nikad više nije pojavila u radnji.

Najčešće, “zaboravljenu” obuću Zoran poklanja socijalno ugroženim građanima, a nerijetko se dešava da i besplatno izvrši popravke onima za koje je siguran da tu uslugu ne mogu da plate. 

Takav je obućar Zoran - plemenit i vrijedan čovjek, po čemu ga prepoznaju i cijene svi oni koji sa zadovoljstvom dolaze u njegovu radnju.

Piše: Snežana Milošević