PIĆE SMATRANO NEKTAROM BOGOVA Najslađe alkoholno piće koje su obožavali narodi drevne Evrope
Izvor: nationalgeographic.rs
×
0
Podijeli
FOTO: pixabay
Medovina je piće koje su rado pili mnogi narodi drevne Evrope, koliko je bila cjenjena najbolje opisuje podatak da je o njoj raspravljao čak i Aristotel u svom djelu.
Medovina je napitak dobijen fermentacijom meda, a najraniji zabilježeni dokazi o ovom procesu datiraju iz perioda od prije 9.000 godina. Naime, prilikom iskopavanja na neolitskom lokalitetu u selu Džijahu u Kini, arheolozi su otkrili grnčarske posude koje su sadržale ostatke meda, pirinča i ostale sastojke koji se obično koriste u procesu fermentacije.
Naučnici tvrde da je medovina postala prisutna u Evropi između 2.800. i 1.800. godine prije nove ere tokom bronzanog doba, tj. za vrijeme Kulture zvonastih pehara. Iako je izvorno potekla iz Sjeverne Afrike, najveća rasprostranjenost je zabilježena na prostoru zapadne Evrope, a njeni uticaji su se osjetili i na prostoru današnjih Srbije i Mađarske.
Pretpostavlja se da su čaše proizvedene prvenstveno za potrebe konzumacije alkohola, a hemijskim analizama je dokazano da neki primjeri ove grnčarije sadrže i ostatke medovine.
Zlatno doba
Antički izvori navode da je tokom zlatnog doba antičke Grčke, medovina ili "hidromeli" bila jedan od omiljenih napitaka. Koliko je ovaj napitak bio popularan, najbolje svjedoči Aristotel koji je obožavao i raspravljao o njoj u svom djelu Meteorologica.
Njemački klasičar V. Rošer je sugerisao da je medovina u antici smatrana nektarom bogova. Ona je zbog svojih moći koje joj se pripisuju, često poređena sa spomenutom biljkom, a zajednička odlika im je bila iscjeljujuća i pročišćujuća priroda koja kao krajnji rezultat garantuje besmrtnost. Takođe, on vjeruje da je fermentisani med, tj. medovina prethodila vinu.
Zajedno sa materijalnim dokazima, popularnost o konzumaciji je takođe potvrđena i u drevnim pričama o bogovima. Mitologija nam govori o okrutnoj prevari Zevsa koji je iznenadio svog oca Kronosa kada se napio od meda divljih pčela i kastrirao ga.
Rimljani imaju svoj mulsum
Stari Rimljani su medovinu nazivali aquamulsum ili sakraćeno mulsum. Tokom vremena su razvili različite načine pripreme, pa je tako npr. mulsum, podrazumijevao svježe napravljenu mješavinu vina i meda ili jednostavno med u vodi koji je ostavljen da femrentira. A Conditum sa druge strane je predstavljao mješavinu vina i meda sa dodatkom začina.
Rimski vojnik i farmer Lucijus Kolumela napisao je recept za medovinu u svojoj "De re rustici", oko 60. godine prije nove ere. A on glasi ovako:
"Uzmite kišnicu čuvanu nekoliko godina i pomješajte sekstarius (oko 546 ml) ove vode sa (rimskom) funtom (oko 0,329 kg) meda. Cijela se izlaže suncu 40 dana, a zatim ostavlja na polici blizu vatre. Ako nemate kišnicu, onda prokuvajte izvorsku vodu."
Opadajući trend
Alkoholna pića napravljena od meda su bila veoma popularna i srednjeg vijeka na evropskom tlu. Ovo je posebno bilo izraženo među domorodačkim britanskim narodima, Anglosaksoncima, Njemcima i Skandinavcima. Međutim, vino je u tom periodu zamijenio medovinu kao omiljeni napitak na Mediteranu.
Anglosaksonska književnost u koju spadaju i Mabinogion, Beovulf, kao i spisi velškog pjesnika Taliesina opisuju medovinu kao piće kraljeva i plemića. U staroengleskoj epskoj poemi Beovulf, čija je radnja smještena u Skandinaviji govori o Beovulfu koji priskače u pomoć Hrothgaru - kralju Danaca, čiju je salu - u kojoj se pila medovina - u Heorotu napadnuta od strane čudovišta poznatog kao Grendel.
Važnost medovine korišćene u mnogobrojnim prilikama među narodima na sjeveru Evrope, je opisana i u Čoserovim - Kenterberijskim pričama.
"Poslao joj je zaslađeno vino i dobro začinjeno pivo
I vafle vrele iz vatre,
A pošto je iz grada, medovina po njenoj želji
Neki se osvajaju utrošenim novcem
A neki trikovima ...”
Međutim, tokom poznog srednjeg vijeka, nametnuti porezi i propisi su doveli do sve manje popularnosti ovog pića. Sa druge strane svoj uspon bilježe vino i pivo. Pojedini manastiri u Engleskoj i Velsu su ipak zadržali tradiciju pravljenja medovine sve do 16. vijeka - kada je skoro nestala.