Perino najveće bogatstvo su, kaže, djeca - tri kćerke i dva sina. 80 - odstotni invalid od rana zadobijenih u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu pored redovnog posla u ugljevičkom Rudniku i termoelektrani nije dozvolio da porodično imanje zapusti. Obrađuje 70 dunuma zemlje, sije pšenicu i lucerku, a od 2014. godine i oglednu parcelu pod kukuruzom, čijim je prinosom ove jeseni bio prezadovoljan.

- Imao sam četiri hibrida kukuruza. U saradnji sa stručnom službom koja daje preporuke mi to finansiramo i zato je kukuruz ove godine dobro rodio – ubrao sam više od 10 tona po hektaru. Od đubrenja jesenjeg, zaoravanja kombinovanog đubriva i azotnog đubriva, bitni su moment kad šta treba primijeniti – pojašnjava Pero za portal InfoBijeljina. 

Već nekoliko godina na svojim oranicama koristi GEO 2 đubrivo koje direktno utiče na veću produktivnost proizvodnje.

- To sam počeo da primjenjujem prije tri godine i nakon prve godine kad sam počeo da primjenjujem primijetio sam da je zemljište mnogo lakše za obradu inače se preporučuje za zemljište težeg mehaničkog sastava - kaže ovaj vrijedni domaćin.

Zbog narušenog zdravlja prestao je da drži rogatu stoku, ali u torovima i dalje ima svinje.

- Imam četiri krmače i uvijek bude viškova prasića, cijena im bude ovakva-onakva, ali ja sam uvijek zadovoljan. Presrećan sam jer imam skladnu porodicu, dogovaramo se, planiramo. Ako ja i supruga imamo različita mišljenja oko nečega - što se rijetko dešava, onda se složimo da to i ne radimo. Stati se ne smije, samo naprijed, hrabro i podignute glave - kaže Pero za InfoBijeljinu.

Iako svi imaju radne i školske obaveze djeca doprinose i radovima na porodičnom imanju, kose travu, uvlače drva i pomažu roditeljima. Iz njihovog dvorišta nerijetko se čuje i pjesma. Umilni glas kćerke Dušanke, maturantkinje Muzičke škole često odzvanja ovim dvorištem i kad radi i kad se odmara.

- Idem u srednju muzičku školu, sviram klavir i idem na solo pjevanje, bavim se atletikom, trčim, volim konje. Ja se ponosim što sam dijete sa sela i što imam dvije starije sestre i dva mlađa brata, mislim da je to danas rijetko bogatstvo i danas je rijetko vidjeti porodicu s toliko djece. Kad osnujem porodicu i ja bih voljela da imam toliko djece. Na selu je veća sloboda nego u gradu i nikad nije dosadno, uvijek ima nekog posla. Moje obaveze su da kad roditelji nisu kući da pomognem da namirim kada vršemo pšenicu ili kukuruz da pomažemo da istovarimo - priča sa osmijehom Dušanka.

Dvorište Mirkovića svjedok je rasta i razvoja ove porodice, a stari objekti od kojih neki broje više od 120 godina, prkosno odolijevaju zubu vremena i to pokazuju.

- Ja volim svoje pretke i to mi vuče sjećanje na njih, kad god pogledam magaze, udžere, kad pogledam samo kako su direci urađeni, izrezbareni. Bože zdravlja ako budem imao vremena to želim da renoviram. To ništa nije dirano kako je prvobitno napravljeno tako stoji. Krov treba da se pretrese, pregleda i dovede u prvobitno stanje. Ova zgrada je od pradjeda oko 1900. godine je rađena, naziru se blago boje koje su bile u to vrijeme i to želim da vratim - pojašnjava Pero.

Ova porodica ide kroz život podignute glave, srećni što imaju jedni druge, što su složni i zadovoljni. Zajedno kuju planove za budućnost i ne boje se rada, što je ključ za siguran uspjeh.