U savremenom svijetu pitanje suštine hrišćanstva i pravoslavlja ostaje izuzetno važno - ne samo kao duhovna tema već i kao lični i društveni putokaz. Hrišćanstvo, a posebno pravoslavlje, nije samo skup rituala, običaja ili pravila. NJegova srž ne leži u spoljnim oblicima, već u unutrašnjem stanju čovjeka - u njegovoj savjesti, ljubavi, istini i spremnosti da se živi u skladu sa dobrom, pa čak i onda kada ga to košta.

Pravoslavlje nas uči da vjera nije deklaracija, već život. Nije dovoljno prekrstiti se ili zapaliti svijeću ako istovremeno okrećemo glavu od tuđe patnje ili gubimo ljudskost pred sopstvenim slabostima. Suština vjere je u iskrenosti i poniznosti.

Vrline koje pravoslavlje uzdiže kao najviše nisu spoljašnje pobjede, već unutrašnja dostignuća: smirenje, milosrđe, istinoljubivost, hrabrost da se prizna greška i snaga da se čini dobro. Prava vjera ne galami o tuđim grijehovima, već ćuti pred sopstvenim, boreći se sa njima u tišini. Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovječno i božansko u njemu. Jer, ako nemamo ljubavi, sve drugo gubi smisao. Ako gazimo bližnje, a pozivamo se na Boga, onda nismo shvatili ništa. Ako ćutimo pred sopstvenom sramotom, a vičemo na tuđu nepravdu, tada naša vjera postaje prazna ljuštura.

Patrijarh Pavle je svojevremeno u dvije rečenice objasnio suštinu vjere:

- Nije vjera da se krstiš, a gaziš čovjeka do sebe. Nije čojstvo da vičeš na nepravdu, a ćutiš pred svojom sramotom. Bog ne traži savršenstvo već čisto srce. Budimo ljudi, pa i po cijenu da ostanemo sami.

Pravoslavlje nas uči da ljubav nije samo emocija već duhovno stanje, način postojanja koji prevazilazi granice ličnog i uzdiže se do univerzalnog.

Pravoslavna duhovnost uči da istinska ljubav nije prolazni osjećaj ni puko saosjećanje, već način života – stalna spremnost na služenje, praštanje, žrtvu i razumijevanje.