Razmišlja se u vremenu sadašnjem o tome u koji će se restoran poslije sprovoda ići, da li neki “živi instrumenti” odsvirati pokojnikovu pjesmu “za kad me budete sahranjivali“, a kad je o samom ukopu, mahom se sve završi samo sa bacanjem grumenja zemlje preko kovčega.

A nekad? I to nekad po selima Pomoravlja, konkretno? Nekad je to bilo mnogo sadržajnije i obrednije.

Istražujući običaje o sahranama u nekim davnim vremenima na ovim prostorima, nabasasmo na jednu zanimljivu staru knjigu o Jagodini.

Izvesni Vranić je u njoj pomenuo dnevnik putašestvija izvjesnog Buzbeka u kojima toliko vjerno opisuje sve da više djeluju kao slike, a ne riječi.

Evo šta kaže…

– Iz Beograda, piše Buzebek, s pratnjom janičara, dođemo u Jagodinu. Ondje smo imali da vidimo pogrebne običaje ondašnjeg naroda, koji se ni malo ne slažu sa našima – započinje dotični predočavanje pogrebnih običaja ondašnjih.

Mrtav je, kazuje on, ležao u crkvi sa otkrivenim licem. Pored njega je bilo nešto hljeba, mesa i jedan sud vina. Važnu ulogu su imale ženske figure.

– Žena pokojnikova i kći stajahu tu obučene u čisto odjelo. Kći je nosila na glavi nekakvu kapu sa paunovim perjem. Posljednji dar, kojim je žena svoga muža, kad se već prestavno, darivala, bio je crvena mala kapa, kakvu ondje nose djevojke gospodskoga roda (crveni fes). Slušali smo i njihova naricanja i zapjevanja, kako sa žalosnim glasom pokojnika pitaju “Šta smo ti mi na jao učinile, da tako sa nama radiš? Šta li smo ti skrivile? Da li te u čemu ne poslušasmo? U čemu li ti po volji ne učinismo, te nas sad tako samohrane i u bijedi ostavljaš?” – navodi Vranić koje su to žalopojke žena bile onomad kad im voljeno muško ode na onaj svijet.

Što se tiče same sahrane, tu je bivalo nekoliko sveštenika grčke crkve.

– Na groblju vidjesmo, da imaju od drveta pekačke izrezane slike, kao jelene i srne, stavljene na koplje i dugačke motke. Pitasmo šta im to znači. Rekoše nam da to moževi ili očevi hoće time da pokažu, kako su im domaćice ili kćeri bile okretne, vrijedne i ustalačke – kazuje Vranić.

Na mnogim grobovima, veli, ležali su pramenovi duge kose, koju žene i djevojke u znak svoje duboke žalosti odsijecaju i na grobove svojih rođenih ostavljaju.

– Još nam pričaše, da je i u onoj zemlji običaj, da kad roditelji već ugovore sve o ženidbi sina i kćeri svoje, mladoženja ipak otme nevjestu i kradom odvede. Ovo čine što se smatra da nije pristojno, da djevojka od svoje volje pristane da bude žena – predočava Vranić kako su nekada išle te “bračne stvari”.

Inače, ovi običaji datiraju od prije nekoliko vijekova (u vrijeme kad je stara knjiga o Jagodini pisana bilo je prošlo 350 godina).

– Kao što se vidi, od tih običaja danas skoro ni jedan ne živi kod nas, svi su izumrli, pa na njihova mjesta došli drugi, nešto izmijenjeni – ni a dosta i strani. Običaj da se pri opelu u crkvi donosi jelo i piće kod nas se potpuno izgubio, jer se po dublje daje nešto donijeti, odnosno više mršavo, no i danas se često može vidjeti pri opelu – ukazuje on.

Međutim, s druge strane, ima krajeva u kojima se i danas mrtvac može vidjeti, jer ga pri opelu i sprovodu ne pokrivaju poklopcem, piše Telegraf.rs.