Umivanje đurđevdanskom rosom nije bilo tek simbolično osvježenje. Naši stari su vjerovali da ta rosa liječi, štiti i podmlađuje. Djevojke su je koristile za ljepotu, uvjerene da će im lice biti svježije i čistije tokom cijele godine. Stariji su je smatrali zaštitom od bolesti, a djeca su kroz igru učila da je to „voda koja briše sve loše“.

U narodnim vjerovanjima, Đurđevdan označava vrhunac buđenja prirode. Smatralo se da je tada zemlja „najživlja“, a sve što dolazi iz nje nosi posebnu energiju. Hodanje po travi, umivanje i dodir sa prirodom bili su način da čovjek „upije“ tu snagu i započne godinu iznova.

Djevojke su posebno vjerovale da će im lice biti ljepše ako se umiju u „đurđevdanskoj rosi“. Ništa manje zanimljivo nije ni vjerovanje da se te noći „otključava“ priroda. Ljudi su ostavljali posude s vodom i cvijećem vani, vjerujući da će upiti posebnu energiju i donijeti sreću u kuću.

U nekim krajevima se vjeruje i da biljke uoči Đurđevdana imaju moć kakvu nemaju nijednog drugog dana u godini. Zato su se brale prije zore i to za zdravlje, ljubav, pa čak i zaštitu od zlih sila.

Možda najčudnije od svega jeste vjerovanje da se u toj noći može „vidjeti sudbina“. Djevojke su stavljale cvijeće pod jastuk kako bi sanjale budućeg muža, dok su stariji pažljivo pratili znakove iz prirode, uvjereni da otkrivaju kakva ih godina čeka.

A jedno od najrasprostranjenijih običaja je ostavljanje vode pod otvorenim nebom. U posude su se stavljali cvjetovi, trava ili čak novčići, uz vjerovanje da će tokom noći upiti posebnu snagu. Ta voda se ujutro koristila za umivanje, za zdravlje, ljepotu i sreću.