Cvijetin Josipović, uprkos istorijskoj činjenici da je osnivač Rudnika mrkog uglja u Ugljeviku, koji je učinio progres za ljude, ne samo majevičkog, podmajevičkog kraja i Semberije, decenijama je „zaturen“ i o njegovoj značajnoj ulozi postoje svjedočanstva u austrujskim i sarajevskim istorijskim arhivima, precizni i jasni, ali ne i pažnja u kraju iz kog je potekao.

 Josipović, inače rođen u Bogutovu Selu, kod Ugljevika, u zaseoku Sarije, bio je, ne samo veliki rudarski stručnjak,osnivač i ličnost koja je pustila rudnik u rad, već i neka vrsta „rudarske majke“. Tako su „kamarati“ iz Ugljevika, njemu u čast, još 2 maja 1919. godine, povodom dvije decenije od rada rudnika, postavili ploču njemu u čast kao osnivaču. O njemu, kao osnivaču, potvrdu je izadala tadašnja Uprava Javnog rudnika Ugljevik, 2. maja 1919. godine, o čemu porodica, i danas, ima dokaz.

O njemu,danas, nema nikakvog belega u zavičaju. A, ono što njegove potomke najviše boli je podmetanje, od neodgovornih mještana, da je, navodno, bio blizak NDH režimu od 1941-1945. godine, da je primio katoličku vjeru, mada zvanični papiri koje nam je poslao iz Njemačke, gdje živi i radi, njegov unuk Vladimir Josipović, sve to jasno i precizno demantuju, od izvoda iz matične knjige rođenih do potvrde da, i da je to bio nije mogao biti do 1945 godine, jer je umro 1943. godine i to od tifusa.

Podmetanja davno preminulog Ugljevičanu, koga po dobru pamte mnoge porodice rudara, počelo je, otpilike, kada je porodica njegovog unuka Vladimira Josipovića, koja živi u Njemačkoj, pokrenula inicijativu da se, po njegovom imenu, nazove neki od trgova ili neka od ulica u kraju gdje je rođen, stvarao i gdje počiva 76 godina.

Koliko je bio „blizak okupatorima“ svjedoči i izjave snahe njegovog sina, Stevana, takođe značajnog rudarskog djelatnika, koji je dala 20. decembra 1951. godine, kada je zatražila odšetu od SR Njemačke, „zato što su SS oficiri odgovorni za smrt njene ćerke, 15. decembra 1944. godine, kada je imala nepunih sedam i po mjeseci“! Radojka je svjedočila da je pripadnik SS sedam puta čakijom udario u tijelo djeteta, nanijevši joj smronosne povrede, koje je vidjela i druga kćerkica Smilja, koja se od toga nikad nije oporavila.

- Govorila sam mu da mi muž, Stevan, radi u rudniku koji je bio ograđen trnovitom žicom, kao sužanj za potrebe njemačke vojske, ali to SS oficiru ništa nije značilo – napisala je Radojka, kojoj je, sedamdesetih godina, na još nerazjašnjen način, izmasakriran sin Savo, u Marselju, u Francuskoj, miran, fin, obrazovan i povučen čovijek, koji je u tu zemlju otišao trbuhom za kruhom.

Vrlo je jasno, kaže Vladimir Josipović, koga u svemu podržava njegova porodica, kao i drugi potomci Cvijetina Josipovića i poštovaoci tog pametnog, vrijednog rudarskog djelatnika, „da je deda bio to što govore neozbiljni ljudi, ne bi dozvolio da mu sin bude sužanj u rudniku, u žicama i da mu tako strada skoro tek rođena unuka“.

Nikola Zeljić iz Priboja, rođen 1920. godine, još 1987. godine, kod notara u Njemačkoj, dao izjavu o svom upravniku Cvijetinu, dok je radio u rudniku od 1936. do 1939. godine, godinu dana prije nego što će osnivač kopova pod Majevicom otići u penziju. Zeljić ukazuje i kako je Josipović sačuvao mnoge srpske glave da ne idu u Prvom svjetskom ratu u borbu protiv svoje braće u Srbiju.

- Koristio je pravo koje je dobio od Protektorata tadašnje Austro ugarske monarhije da prima radnike, tokom čitavog rata, pa su zaposlenjem u eksploatisanju ćumura mnogi mladi ljudi sačuvani od nasilnog slanja na front protiv istonacionalne Srbije, a to njegovo djelo je u sjećanjima mnogih žitelja širokog okruga, a ne samo Majevice i podmajevičkog kraja. - Još kao mlad rudar saznao sam da se njegov karabin lampa i gvozdeni štap nalaze u Muzeju SR BIH i u arhivima SR BIH.

Josipovićevi potomci, prije svega porodica njegovog unuka Blagoja Josipovića, velikog rodoljuba, čovjekoljupca i humaniste, nedavno preminilog, napustila je Njemačku i dobre poslove i vratili su se, u rodni kraj, da brane svoj rod i kućna ognjišta od prvog do poslednjeg dana. Ova familija očekuje da lažima, konačno, neko od nadležnih u Ugljeviku, RS i BiH kaže „dosta“, a u najmanju ruku je čudno što sramne etikete dijele oni koji veličaju ljude poput Bogića Bogićevića rodom iz ovog kraja, čija je uloga u najdramatičnijim trenucima za Srbe odavno dobro poznata… Uz svoj rod su, sve vrijeme, na razne načine, bili i Cvijetinov unuk Vladimir, sa suprugom Cvijetom i sinom Longinom, koji ne odustaju o namjere da se ispravi nepravda o njihovom pretku, koga nije zaturila istorija, jer je prisutan u arhivima, ali jesu ljudi.