Na njima možete pronaći skoro sve, od garderobe i obuće, alata i posuđa, knjiga, igrački, pa sve do raznih kućnih predmeta, uređaja i miliona drugih sitnica. 

Kada ste Vi posljednji put posjetili buvljak?
 
Prodavačica Rada Mićanović kaže da na pijacu dolazi veoma rano, kako bi zauzela što bolje mjesto i tako privukla veći broj kupaca.
 
- Nema ustaljenih mjesta pa zato ranimo. Da bih zauzela dobru poziciju dolazim prije četiri ujutru. Tako je svakog utorka i petka. Što se tiče robe, mislim da se garderoba najviše prodaje. Kod mene možete kupiti muške pantalone, farmerke, cipele, čizmice... Pantalone sa etiketom prodajem za tri marke. Možemo i da se dogovorimo oko cijene, ponekad popustim, pijaca je. U radnju kad dođete zna se – cijena je toliko i toliko, a na pijaci možemo i da se cjenkamo, kaže Mićanovićeva.
 
U dobu gigantskih trgovinskih lanaca i onlajn kupovine, na buvljacima se i dalje trguje neposredno.
 
Tako Ahmet, koga na pijaci svi poznaju kao glasnogovornika, povicima „Akcija, rasprodaja!“, skreće pažnju potencijalnih mušterija. Na pitanje šta se sve može naći i vidjeti na buvljaku, odgovara, „ima svega“.
 
- Ima svega, na pijaci uvijek ima svega. Ima ciju­kanja, zezanja, ali ima i svađe za mjesto – galami ovaj, galami onaj. Dođu pa se parkiraju gdje ne treba, pa mi stavljamo kutije, kolica – šta nađemo, snalazimo se. Dolazimo u tri-četiri ujutro i prodajemo svašta – od ptičijeg mlijeka do lokomotive (kaže kroz smijeh). Ja živim od ovoga – nema laži, nema prevare. Knjigu prodajem za dvije-tri marke, nekada bude i skupljih po deset-dvadeset. Naravno da se cjenkam, svi me znaju zato što galamim na pijaci, najglasniji sam. Kad ne dođem na pijacu bude im neobično, odmah me pitaju zašto nisi došao, pijaca se ne čuje, šaljivo odgovara Ahmet.

 
S druge strane Ramiza, tiha i skromna prodavačica, kaže da na pijaci prodaje kako bi se prehranila i kupila lijekove za sebe i majku.
 
- Ovo mjesto nije više kao što je nekad bilo. Roba slabo ide, sve po pola marke – marku. Ako im kažeš dvije marke, odmah im bude skupo, kažu ‘puno mi je’. Nije to, to... Jedino kad dođu ovi iz Njemačke, bude malo bolje, kaže Ramiza, na čijoj se tezgi moglo kupiti sve, od piva do zavjese.
​
Kupci nikada ne znaju šta mogu pronaći, to buvljaku daje posebnu draž.

Dešava se da često zastanu pored tezge i kupe nešto što nisu planirali. Upravo tako svoje iskustvo na pijaci opisuje Petar Gavrić, redovni posjetilac.
 
- Nešto me jednostavno tjera da dođem na buvljak. Ovo je zaraza. Ništa mi i ne treba, a ja opet dođem. Nekad se nešto i kupi, a možda mi nikada i ne zatreba. Tako sam dosta stvari kupio, koje nikada neću ni obući, ni koristiti, a opet me nešto vuče... neka želja... zato što je jeftino, marka – dvije. Najbolje je kad se ukrade, onda je džaba, al se mora sagnuti. Ova pijaca se nekada zvala ‘sagni se’, rekao je Gavrić, prasnuvši u smijeh.
 
Zaga Bogdanović redovno posjećuje buvlju pijacu, rekavši da na njoj možete naći „sve što vam treba i što vam ne treba“.
 
- Narod više ne mora biti sirotinja. Za dvije marke možete da se obučete. Već za pet možete da nabavite svašta. I kašike i viljuške i noževe, posteljine, bunde... Ja se ne cjenkam, jer marka mene ne spašava, a njih možda spašava, zaključuje Zaga.