Ljubica sa sinom živi u mjestu Galići, u blizini Goleša, i samo je jedan od primjera kako u Srpskoj žive stari i nemoćni ljudi koji gotovo da nemaju nikakva prava, niti uslove.

Pored svega što ju je zadesilo u životu, njen sin Mile poginuo je boreći se u ratu, sa svojih 27 godina, a ona danas od države kojoj je dala sina nema ništa.

Mile, o kome joj je bilo teško da priča stradao je 1994. godine. Ljubica danas od njega ima samo bolno sjećanje, a kroz suze nam je rekla da joj je teško prisjećati se svega.

Kako država brine o majkama poginulih boraca puno govori stanje u kome se nalazi Ljubica, koja iz kreveta u trošnoj kući ne može nigdje. Oko nje su posude sa lijekovima, jastuci, već 12 godina nije nigdje išla, a da vidi svjetlo dana pomaže joj samo štap kojim otvara mali prozor pored kreveta.

- Kad sam izgubila sina tad mi je sve krenulo na loše. Jednog sam izgubila, a drugi je teško bolestan. Sama sam, patim se sa bolovima, nekada me toliko zaboli da hoću da umrem. Pomogne mi sin, ali i on je bolestan, od rođenja ima probleme sa sluhom i govorom, nekada se ne možemo ni sporazumiti – priča Ljubica, koju život još od rođenja nije mazio.

Ljubica je ratno siroče, još od Drugog svjetskog rata, rođena u Karlovcu, kada je upoznala pokojnog supruga koji je odavde tamo došao da radi, zaljubila se i s njim došla ovamo. Ali život je nije nimalo mazio.

- Nekako je oduvijek svo zlo krenulu na mene. Ali dok sam bila zdrava bar sam radila, nije mi ništa falilo, ovako ne mogu ništa, bespomoćna sam – priča Ljubica.

Sin sa kojim živi ima 50 godina, teško mu je da se brine za nju i sebe, pa joj jedina pomoć njena ćerka, koja živi u Kolima sa svojom porodicom, koja često dođe da je okupa, napravi nešto za jesti i očisti malu trošnu kuću.

Mjesečna primanja porodice Đurđević iznose 118 KM, što joj nekada pokrije samo troškove za lijekove.

Međutim, iako joj treba sve, od pelena, lijekova, hrane i higijenskih proizvoda, Ljubica kaže da joj najviše fali društvo.

- Meni bi najlakše bilo da umrem, ali šta ću sa sinom, kako će on sam? Snađemo se mi i za hranu i lijekove, ali fali mi neko da mi pomogne, malo me iznese vani i popriča sa mnom. Ovde u selu nemam nikoga, dosadilo mi je da 12 godina sjedim ovde sama i mučim se sa bolovima – priča ova baka kroz suze.

Ljubica jedino što može jeste da štapom otvori prozor

O Ljubici i ljudima koje je zadesila slična sudbina, brine udruženje za stara i nemoćna lica „Ruka pomirenja“, koje im po nekada dostave lijekove i pakete hrane.

Predsednik uduženja Stojan Vuković, kaže da je ovo samo još jedna primjer kako stari ljudi žive u Srpskoj, te kako od države, osim male socijalne pomoći koja nije dovoljna ni za lijekove, nemaju ništa.

- Naše udruženje broji preko 2.000 članova, među kojima ima mnogo ovakvih slučajeva. Oni su zaboravljeni od svih, a pogotovo od nadležnih. I oni su ljudi. Mi im nekada dostavljamo hranu, lijekove i neke osnovne stvari, ali tužno je što stari ljudi žive od milosti dobrih ljudi i humanitarnih udruženja – kaže Vuković.

Sanja da ima frižider

Ljubica ima problema i sa ishranom. Rijetko koju hranu može da jede, a sve što joj ćerka ili neko od humanitaraca donese, brzo se pokvari jer joj frižider više ne radi.

– Kad me neko pita što bi mi olakšalo život dok ne umrem, ne znam šta bih prvo rekla. Vjerovatno mi olakšati ne može ništa, ali moram priznati da bi mi frižider puno pomogao – kaže Ljubica.