Ljudi su ga prenosili s koljena na koljeno, kao nepisano pravilo koje se ne smije prekršiti. Danas? Danas ga se mnogi klone, kao da nosi lošu sreću.

Šta se promijenilo?

U eri brzine, tehnologije i racionalnog razmišljanja, sve što miriše na „sujeverje“ gura se u stranu. Običaji koji su nekad bili stub zajednice sada se doživljavaju kao potencijalna opasnost. Ljudi se plaše da ih praktikuju – ne zato što ne vjeruju, već zato što ne žele da „izazivaju sudbinu“.

Primjer iz sela

U mnogim selima, običaj da se ne iznosi smeće iz kuće posle zalaska sunca bio je svetinja. Vjerovalo se da se time „iznosi sreća“ iz doma. Danas, kad neko to pomene, dočeka ga podsmijeh. Ali zanimljivo je da stariji i dalje ćute kad padne mrak – iz poštovanja, ili iz straha, ko će ga znati.

Strah kao nova tradicija

Ono što je nekad bilo svetinja, sada je postalo tabu. Ljudi ne znaju da li da se smiju ili da se povuku. A negdje duboko, ostaje osjećaj nelagode. Jer običaji, ma koliko ih potiskivali, nose u sebi kolektivno pamćenje.

Praktična strana običaja

Iako djeluje kao praznoverje, mnogi običaji su imali praktičnu svrhu. Nisu se iznosile stvari noću – ne zbog magije, već zbog bezbjednosti. Nisu se pozajmljivale stvari na praznik – ne zbog uroka, već da se sačuva mir u kući, prenosi Krstarica.