Zaključeno je da je to jedan jezik sa dva izgovora, da su ćirilica i latinica dva ravnopravna pisma, te da je pravopis zajednički.

Godine 1850, književnim dogovorom u Beču, započet je proces ujedinjavanja srpskog i hrvatskog jezika. Kao osnova za zajednički književni jezik uzet je narodni govor u BiH, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.

Pod uticajem ovih ideja, i srpski i hrvatski jezik reformisani su u pravcu međusobnog približavanja.

U međunarodnoj nauci narednih decenija /a na mnogim jezičkim svjetskim katedrama i danas/ o srpsko-hrvatskom se govorilo kao o jednom jeziku.

Ustaše su u aprilu 1941. godine, preuzimajući vlast u Hrvatskoj, afirmisale zaseban hrvatski jezik.

Poslije trodnevnog skupa 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom Sadu, doneseni su zaključci, prema kojim je "narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca - jedan jezik".

Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta Beograda i Zagreba - jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.

Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su, zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom, pisalo je u rezoluciji.

Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takođe su u svemu bila ravnopravna.

Rezoluciju je potpisalo 25 pisaca i lingvista iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore, među kojima su bili i: Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Ham, Mate Hraste, LJudevit Jonke, Jure Kaštelan i Mihailo Stevanović.

NJima su se pridružila još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Ovaj dogovor prestao je da važi nakon što su hrvatski i srpski jezik postali dva posebna jezika, te danas hrvatski ne priznaje ravnopravnost oba pisma, dok ni srpski, takođe, ne poznaje oba pisma, što je istaknuto u reviziji Novosadskog dogovora između srpskih lingvista prilikom 60 godina od Novosadskog dogovora 2014. godine.

Istovremeno, stvoreni su politički jezici poput bošnjačkog, koji se nastoji pretvoriti u "bosanski", te crnogorskog.