Delegacija Republike Srpske nije učestvovala na tajnim sastancima u Dejtonu, a Slobodan Milošević je oštetio Srpsku za Sarajevo, izlaz na more i Brčko, navodi Momčilo Krajišnik, vođa tadašnje delegacije Republike Srpske na pregovorima u bazi Rajt Peterson. 

Krajišnik ocjenjuje da je Milošević za mnoge današnje političare - državnik, ali da je neke stvari na pregovorima u Dejtonu radio na svoju ruku. 

"Vrbovao je jednog našeg čovjeka i tražio da nacrta koridor za Goražde. On je nacrtao jedan tanki koridor i došao nama i rekao - ja moram da vam kažem da je on tražio da to uradim i ja to moram učiniti. 

Milošević i Momir Bulatović otišli su po noći, gledali simulaciju i vidjeli da tu nema teritorije. Umjesto da ostane enklava Goražde, napravili su enklavu Hercegovinu, što je van pameti", sjeća se Krajišnik, za koga američki medijatori tvrde da je bio često suprotstavljen Miloševiću. 

Krajišnik ističe da je delegacija Srpske u Dejton odnijela kartu koja je osmišljena tako da je obuhvatila 49 odsto prostora, u koju je ušla teritorija od Grahova do istočne Hercegovine. 

"Ima mapa u knjizi Jači od sile i sudbine - to je karta koju smo predložili na početku Dejtona. Tu smo uzeli i Drvar, Grahovo, Glamoč i taj zapadni dio, dio Sarajeva, izlaz na more. Amerikanci su rekli razgovaraćemo o tome, a onda po noći /na tajnim sastancima/ sve je rušeno", sjeća se Krajišnik. 

On tvrdi da bi Bošnjaci trebalo da slave Harisa Silajdžića što su dobili Sarajevo i napominje da je delegacija Srpske u Dejtonu predložila da Sarajevo privremeno ili trajno bude distrikt. 

Prema njegovim riječima, predloženo je da Sarajevo bude sastavljeno kao Predsjedništvo BiH i ima neko svoje tijelo, a da bude višenacionalno, sa preovlađujućim opštinama, dok bi u svakoj opštini bili primjenjivani zakoni entiteta po izboru stanovnika. 

"Dok smo šetali po parku u Dejtonu, sreo nas je Holbruk i meni je rekao da sam kočničar, te da treba vidjeti kako da se riješi Sarajevo. Pošto je bio veliki pritisak, mi smo rekli da pristajemo da bude distrikt, a on je rekao Hvala bogu, riješili smo sve. A onda je, tajnom diplomatijom, sve razrušeno. 
Nakon rata, meni je jedan diplomata došao i rekao da to, ipak, napravimo da Srbi ne bi izašli iz Sarajeva. Mi smo predložili isto rješenje, a muslimani su to odbili", ističe Krajišnik. 

On smatra da je to bila velika greška muslimanske politike - da su makar poslije rata prihvatili distrikt Sarajevo, ne bi bilo veće i jače kopče za BiH od toga. "Ovako, oni su tu kopču razrušili, bacili i sad hoće nekakav distrikt, što je cinizam", ocjenjuje Krajišnik. 

On tvrdi da je Slobodan Milošević bio presudna ličnost za to da muslimani dobiju Sarajevo, ali da razumije da je tadašnji lider SR Jugoslavije želio da se potpiše sporazum bez obzira na cijenu, kako bi bile otklonjene dugogodišnje sankcije. 

Krajišnik, za razliku od američkih izvora, tvrdi da Alija Izetbegović nije opstruisao sporazum u Dejtonu jer je želio kraj rata, te da mu je to i rekao. 

On tvrdi da nakon povratka iz Dejtona nije bilo nikakvih "hapšenja" srpske delegacije niti prisilnog dovođenja u Karađorđevo da bi tamo potpisali sporazum, već je posrijedi više bila "želja da se sjedne i razgovara". 

Profesor Vladimir Lukić, jedan od članova tima Srpske na pregovorima u Dejtonu, smatra da bi Slobodanu Miloševiću i Srbiji u Banjaluci trebalo podići spomenik. 

On tvrdi da je Milošević uvažavao mišljenje predstavnika Republike Srpske tokom dejtonskih razgovora, te da nije tačno da je Milošević izolovao predstavnike Srpske, ali da se njemu niko nije mogao nametati. 

Lukić smatra da je upravo nametanje bilo razlog izvjesnog sukoba mišljenja između Slobodana Miloševića i Momčila Krajišnika, neposredno po dolasku u Dejton. Niko iz delegacije Srpske nije javno podržao jednog ili drugog, iako se dalo zaključiti ko je kome naklonjeniji. 

"Počele su priče - Srbija je u teškoj situaciji, Nas će Milošević izdati i tako dalje", sjeća se Lukić, koji, uprkos tvrdnjama Amerikanaca i drugih članova delegacije Srpske, smatra da Milošević nije kriv za dejtonske mape i gubljenje nekih važnih teritorija. 

Lukić kaže da je u Dejtonu najveću nelagodu doživio kada je u setu karata, koje su bile kod Miloševića, vidio kartu kojom je 12 krajiških opština predato muslimanima, te navodi da je tokom pregovora upravo ta karta odnesena Miloševiću. 

On ističe da je pitao Miloševića ko je tu kartu crtao, a da mu je on odgovorio: "Lukiću, pa to su vaši crtali". Lukić kaže da je kasnije zbog teritorija i namirivanja procenata za Republiku Srpsku bilo nesporazuma sa Krajišnikom. 

"Nije trebalo dati onoliko opština u Krajini - da je to struka radila, ostalo bi nam pola opština, ali šta možemo, radili su to, ipak, laici. Bez obzira na sve, ne možemo biti nezadovoljni Dejtonom", smatra Lukić.