Nije škola ni disciplina: Psihološkinja otkriva šta je jedina vještina koju svako dijete mora da nauči
Decenijama istraživanja i više od 200 roditeljskih odnosa doveli su psihološkinju Rim Raudu do jednog zaključka – ako djetetu prenesete samo jednu lekciju u životu, to mora biti povezivanje sa sobom. Bez toga, upozorava ona, urušava se i samopouzdanje i mentalno zdravlje.
Psihološkinja Rim Rauda, kroz dugogodišnji rad sa djecom i roditeljima, došla je do važnih zaključaka o tome šta je ključno za njihov razvoj i zdravu ličnost. Iako roditelji često nastoje da djeci obezbijede uspjeh kroz učenje, rutine i podsticanje dobrog ponašanja, Rauda ističe da postoji jedna vještina koja je temelj svega – povezanost sa samim sobom.
Kada dijete nauči da prepozna i prihvati svoje emocije, potrebe i unutrašnji glas, ono razvija osjećaj sigurnosti u sebe i vrijednosti koju nosi kroz svaki odnos, izazov i odluku. Kada toga nema, samopouzdanje se urušava iznutra.
Rauda je proučavala više od 200 odnosa između roditelja i djece, a i sama je majka. NJena glavna poruka roditeljima glasi:
"Ako svoje dijete naučite samo jednoj vještini u životu, to mora biti vještina povezivanja sa samim sobom."
Zašto je povezivanje sa sobom ključno?
Gradi emocionalnu otpornost – djeca koja poznaju svoja osjećanja lakše se nose sa stresom, odbacivanjem i teškim emocijama.
Podržava zdrave granice – povezana djeca vjeruju instinktima i umiju da kažu „ne“ kad nešto nije u redu.
Njeguje istinsko samopouzdanje – ono ne dolazi iz pohvala, već iz unutrašnjeg osjećaja da je u redu biti ono što jesmo.
Štiti mentalno zdravlje – samopovezanost je snažna zaštita od anksioznosti, sumnje u sebe i potrebe za spoljnim odobravanjem.
Kako roditelji mogu njegovati povezanost kod djece?
Potvrdite njihove emocije – umjesto "Dobro si", recite "Vidim da te ovo rastužilo, tu sam."
Prihvatite cijelo dijete – dozvolite pitanja, strahove i ljutnju; dijete tada uči da je voljeno bezuslovno.
Dajte im slobodu izbora – prestanite sa mikromenadžmentom i dozvolite djeci da donose odluke primjerene uzrastu.
Budite model samopovezanosti – pokažite kako vi imenujete i regulišete svoja osjećanja.
Koristite jezik svjesti, a ne stida – umjesto "Zašto si to uradio?" pitajte "Šta si osjećao kada se to dogodilo?"
Posmatrajte ispod ponašanja – umjesto da osuđujete, pitajte se da li dijete osjeća strah, bespomoćnost ili potrebu za pažnjom.
Slavite njihovu suštinu, a ne samo postignuća – podsjećajte ih da su vrijedni i voljeni zbog onoga što jesu.