Nijedan učenik nije upisan ove godine u četvorogodišnju područnu školu u Podgori kod Priboja, pa je škola prestala sa radom. U njoj je ostao samo jedan đak koji će školovanje nastaviti u Priboju, gdje će biti prebačen i njegov učitelj. Do sada je do škole mogao pješke, dok je u Priboju udaljena 4 km.

Dječak Rade Kojić, koji je završio prvi razred, zbog ove promjene se ne žali. “Do škole u Podgori sam pješačio 10-15 minuta, sada mi treba oko 45 minuta, ali neću se umoriti.”

Dječakova baka Velinka Kojić kaže da je do sada bilo lakše, a da će malog đaka sada do škole tata voziti autom. “Do sada je bilo lakše i bliže za dijete, ali snalazićemo se, nema nam druge.”

Škola u Podgori napravljena je prije početka Drugog svjetskog rata, a počela je sa radom nakon što se rat završio. Škola je uslovna da primi đake, ali je u selu djece toliko da se mogu prebrojati na prste.

Veso Jovanović je 1992. godine završio četvorogodišnje školovanje. Žao mu je što i njegova djeca neće moći da pohađaju ovu školu. “Sad se škola zatvorila i mnogo mi je žao. Generacije i generacije su se iškolovale ovdje i posle toliko godina škola prestaje sa radom.”

Dragica Jovanović je majka dva učenika koji su završili četvorogodišnju školu u Podgori i kaže da žali što se ne otvaraju nova odjeljenja nego se i postojeća zbog bijele kuge zatvaraju. “Mnogo mi je žao; bilo bi mnogo bolje da se otvaraju i dodatna odjeljenja, a ne ovako. Nije u pitanju samo škola, nego što cijeli narod nestaje.”

Učiteljica Cvjetana Mitrović – Cica u ovoj školi je radila 28 godina. Priča da je u školi nekada radilo pet učitelja u četiri odjeljenja, sa više od 100 učenika. U penziji je već 15 godina i kaže da joj je jako žao što se škola zatvorila. Ističe da je do prije neki dan budila dječja graja, a da danas u selu djece gotovo da više i nema.

Čujem od moje kuće dječju graju kad izađu na odmor, pa dođem kod kolega i sjednem s njima, popijemo kafu, popričamo. Radovalo me to, pogotovo što sam radila tu, a mnogo volim djecu. Stvarno mi je žao što neću više čuti dječji smjeh, vrisku i ciku. To je radost, a kad toga nema u selu, tu više nema ni sela.”

Učiteljica Cica dodaje da selo bez dječjeg plača nije selo. A nekada, 70-tih godina kad je počela da radi, sve je vrilo od života, od radničkog do kulturnog, objašnjava dugogodišnji prosvetni radnik.

“Sve je bilo stvarno lijepo i puno omladine. Autobusi su išli za Tuzlu, 3-4 autobusa dnevno na toj relaciji, jer su tamo učenici pohađali srednju školu, a bilo je i puno radnika. Imali smo bogat kulturni život, estradni umjetnici su dolazili, organizovali smo predstave… A danas je sve to zamrlo, ostali su samo stari i bolesni.”

U razgovoru sa mještanima saznajemo da u Podgori danas živi oko 250 stanovnika u stotinak kuća. Većina njih je prazna dok u selu živi samo nekoliko dječaka i djevojčica. Migracije su učinile svoje, svi su otišli za boljim životom.

Ostajući prvo bez stanovnika, pa samim tim i bez djece, a sada i bez škole, Podgora postaje još jedno selo u nizu koje polako odumire.