Branislav (1972) i supruga Gospava (1981) imaju petoro zdrave i pametne dece, bliznakinje Milicu i Milkicu (2005) Jovanu (2008), Gorana (2011) i najmlađu Milu (2016), i oni su im zamjena za sve ono što nemaju.

Kao borac Prve semberske brigade, Branislav je na majevičkom ratištu 1995. godine, samo dva mjeseca prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, imao nesreću da ga "pronađe" granata sa druge strane, i promijeni mu život iz temelja.

- Prvih petnaest dana na VMA sam proveo u komi, i praktično sam bio otpisan i prežaljen od svih. Imao sam teške povrede glave i kičme, uslijedilo je pet komplikovanih operacija i 15 mjeseci oporavka, ali jedan geler, vrlo blizu mozga, i jedan u kičmi, ostali su da me do kraja života podsjećaju na ratne dane - priča Branislav.

Polovina glave mu je, kako kaže pokrpljena materijalom uzetim sa kukova i plastikom, lijeva ruka mu je polovično u funkciji...

- Kao 80-postotnog ratnog vojnog invalida, država me "nagradila" sa 350 maraka, od čega treba da živi sedmočlana porodica. Pola glave za nečiji ceh u kafani! Nas sedmoro živi u dvije sobe sa krovom koji prokišnjava, ali ponos mi ne dozvoljava da kukam i tražim nekakvu milostinju. Računam, neko će da nas se sjeti...

Ovih dana Đuriće su pronašli članovi Udruženja "Prijatelji 72" specijalne brigade iz Srbije, koji u akciji "Rane su nam iste, zajedničke" pomažu najugroženije boračke porodice.

Gospava u plasteniku od kojeg se izdržava porodica

- Zahvalan sam Miodragu Kaporu, predsjedniku udruženja, koji je prikupio oko 8.000 KM, i do zime, ako nas vrijeme i zdravlje posluže, moje devojčice će dobiti nove sobe, a kuća krov koji ne prokišnjava - kaže Branislav.

Supruga Gospava, koja je izbjegla iz Zenice, krhka mlada žena, pomaže Branislavu, odgaja petoro dece, i trči iz plastenika u plastenik kako bi proizvela povrće i tako obezbijedila bar osnovna sredstva za život porodice.

- Teško jeste, ali u porodici svako svakome pomaže, pa kad se teret rasporedi niko se neće ubiti od posla. Ovih dana, dok sječem kupus za pijacu, sve petoro dece to prikuplja i pakuje i nijedno se ne prenemaže. Oni su izuzetno poslušna i skromna djeca, pa tako mlađe djevojčice nasleđuju garderobu i obuću od starijih sestara, pa i kad odemo u kupovinu, one insistiraju na što jeftinijim stvarima - kaže Gospava.

Sve četvoro starije djece su im za primer, dobri đaci, sportisti i folkloraši. Sa posljednja dva takmičenja, republičkog u Sarajevu i internacionalnog u Bijeljini, u Đurića sokak je stiglo pregršt medalja. U konkurenciji 700 takmičara iz 17 zemalja, Jovana je iz Sarajeva donijela zlatnu medalju, a zlatom se okitila i Milkica u Bijeljini, dok su Milica i Goran osvojili srebrna odličja.

Možda posle svega ispričanog postaje jasnije da sreća nije u materijalnom i da su Đurići, iako opterećeni svim i svačim, zadovoljni u svojoj skromnosti i poštenju.

Nismo gladni, ali mnogo toga nam nedostaje, i svaka pomoć bi nam puno značila, jer sve množimo sa pet, počev od hrane, udžbenika, garderobe, obuće, a nismo ni u kakvom socijalnom programu, niti deca dobijaju dječje dodatke. Ipak, naša sreća su naša vrijedna i zdrava djeca, a s njima, kao da sve imamo, poručuju Branislav i Gospava.

Svi koji žele i mogu da upute bilo kakvu pomoć porodici Đurić, mogu da kontaktiraju sa njima na broj telefona 00387 66 357 317, ili na adresu Branislav Đurić, Gajići 2, br. 58, Batković 76312.