Ovaj penzioner posvetio je slobodno vrijeme najskupljim i najegzotičnijim kokoškama na svijetu.

"Odmalena me je to vuklo. Moj rahmetli (pokojni) otac i deda su držali živinu, pa mi je to nekako ušlo pod kožu. Ne može se to zaboraviti", kaže Mujo Lađar dok prilazi kavezima u kojima šetaju njegove perjane ljepotice. I zaista, ovo nisu obične kokoške – crne su od glave do pete: perje, kljun, koža, pa čak i unutrašnji organi.

Crna kao ugalj – ćemani kokoška

Ćemani je porijeklom iz Indonezije i vijekovima je bila dostupna samo kraljevima i aristokratiji. Genetska mutacija poznata kao fibromelanoza čini ovu kokošku jedinstvenom – sve na njoj je crno, iznutra i spolja. Jedino što odstupa je jaje, koje je – bijelo.

"Crno oko, crno hober, crno meso, sve je crno. Čak i jezik. Kad sam je prvi put vidio na internetu, odmah sam znao – to je to. Jedinstvena je, nema je svako“, objašnjava Mujo.

Danas u Srbiji mali broj ljudi posjeduje ovu rasu, a Mujo je jedan od prvih koji je počeo da je uzgaja u ovom kraju.

Ljubav, a ne biznis

Iako ćemani kokoške dostižu visoke cijene na svjetskom tržištu – od 1.000 do čak 2.500 dolara po komadu – Mujo kaže da ih nije nabavio iz interesa.

"Mene cijena ne zanima. Ja sam ih uzeo za sebe, za dušu. Držim ih posebno, u svojim kavezima, ne miješam s drugim rasama. Jedan pjetlić i 7-8 kokošaka. Sve se pazi i vodi kako treba“, priča ovaj vrijedni čovjek.

Mujo zna svaki detalj o svojim ljubimicama. Prepoznaje kvalitetne primjerke po crnom jeziku, kljunu i mekom perju: "Čak su i organi crni. Nema šale s ovom rasom.“

Zdravlje u crnom mesu

Ćemani kokoške odavno prati glas da imaju ljekovita svojstva. Njihovo crno meso se u Aziji koristi u narodnoj medicini i vjeruje se da pomaže kod najtežih bolesti.

"Ne znam da li je stvarno ljekovito, ali moji prijatelji kojima sam dao da probaju meso i jaja, kažu da im je bilo bolje. Jaja su laka za stomak, a meso ima posebnu teksturu i ukus“, priča Mujo, dok lagano provlači ruku kroz perje svoje ljubimice.

Vikendica, hanuma i pernata porodica

Mujo dane provodi u vikendici, sa suprugom i svojim kokoškama.

"Našao sam sebe ovde. Penzija je dobra, žena mi skuva kafu, a ja se brinem o živini. Nema potrebe da se ona miješa – ovo je moj posao“, kaže Mujo, kome je u dvorištu vikendice svaka stvar na svom mjestu.

Pored ćemani kokošaka, uzgaja i druge rijetke rase: crnu i žutu italijanku, špansku belobrazu, forveks i lehorke. Međutim, tri vrste su mu najbliže srcu: "Ćemani, španska belobraza i forveks – to su mi najljepše i najrijeđe.“

Nagrada za posvećenost

Mujo učestvuje i na sajmovima i izložbama širom Srbije. Nedavno je uzeo učešće na prvom sajmu u Novom Pazaru, a ranije je izlagao i u Somboru, Zrenjaninu, Beogradu i Petrovcu na Mlavi.

"Dobijao sam i pehare i zahvalnice, ali meni to nije najvažnije. Meni je važno da očuvam rasu, da zamijenim krv kad treba, da mi ptice budu zdrave i čiste“, kaže on.

Mujo vjeruje da će njegova ljubav prema živini živjeti i kroz unuke.

"Dolaze mi ovde, vole kokoške, igraju se s njima. Možda će neko i nastaviti, ko zna", zaključuje sagovornik.

Njegov svijet možda izgleda jednostavno, ali je ispunjen strpljenjem, predanošću i nečim vrlo rijetkim – pravom ljubavlju prema živini.