Jesenji putevi vode pravo na njene ulice i sokake, na pijace i trgove, u kafane i kafiće, na vašarište i igrište - na Mitrovdanski vašar.

U Bijeljinu vode putevi i iz ravni i sa brda, i uski i široki, i oni kroz obrana kukuruzišta i voćnjake, i oni preko njiva i livada, i preko ispašišta i plandišta, i kroz radilišta i gradilišta, i kroz šume i ševarja, kroz sela i zaseoke, i oni preko mostova i gazova.

Vode putevi i sa izvorišta i sa zalazišta, sa lazova i gajeva, i sa sjevera i sa juga, i oni što su malo ustranu od svitanja i oni što su malo ustranu od sutona.

I svi vode u Bijeljinu. I oni prašnjavi i blatnjavi, i oni preko kojih trakću kola, i oni ravni. Vode i oni sa Save i oni sa Drine, i oni sa bostaništa i lovišta.

Na putevima i ugojeni paripi i očešagijane ždrebice, i dešnjaci i ljevaci, i čivtare i čivtari, i oni koji u kasu zabacuju glavu i oni kojima se griva leprša kao svatovski peškir.

Putevima koji s jeseni vode u Bijeljinu brekću uglancane limuzine i pretovareni traktori, i točkovi i to~kići, i kamioni i furgoni.

A na putevima s jeseni drčni momci i sijede starine, i ustreptale snaše i začešljane nevjeste, i bake i unuke, i uspaljene mome i znatiželjne majke, i one rumenih obraza i one s oborenim pogledom.

Na putevima i domaćini i sjecikese, i božjaci i oni od roda i koljena, i bogati i ubogi, i debeli i mršavi, i oni s vrećom i oni s torbom, i u fijakeru i u čezama, i u limuzinama i u prikolicama, i na konju i pored njega, i bosi i obuveni, i oni brza koraka i oni tromi, i sa zavežljajima i sa šarenicama, i sa marvom i bez nje, i sa žitom i sa hljebom, i sa lulom i sa cigaretom, i oni tek zamomčeni i oni pred ženidbu.

S jeseni na putevima i isprošene djevojke: i one sa dukatima, i sa maramama i bez njih, i u suknjama i u haljinama, i niske i visoke, i plave i garave, i one koje vole i one koje su voljene.

Idu u Bijeljinu da kupuju i da prodaju, idu da ih vide i da budu viđeni, i da prose i da daruju, idu da se voze i da kolo vode, da biraju i da budu izabrani, da ljube i da budu ljubljeni, idu da se pogode i da kaparišu, da namignu i da uzdahnu, da pociknu i da zapjevaju, idu da nađu i da pokažu, da kažu i da čuju, da prenesu i da ponesu, da upitaju i da odgovore.

Idu u Bijeljinu da se čudima načude.

Idu da se najedu kobasica i pečenja, i prebranca i svadbarskog kupusa, i bureka i sirnice, i šampita i kolača, i lepinja i ćevapa, i grožđa i jabuka, i šećerlema i bombona, i pita i krofni, kulena i čvaraka, i švargli i pihtija.

Idu da se najedu i slatkog i slanog, i masnog i posnog, kiselog i nakiselog, kuvanog i pečenog, barenog i varenog, krčkanog i podjarenog, podgrijanog i ohlađenog, zaprženog i posoljenog, paprenog i mariniranog.

Idu ljudi u Bijeljinu da piju vina i rakije, i piva i sokova, i "travarice" i "manastirke", i konjaka i vinjaka, i boze i klakera, i kruškovca i pelinkovca.

A Bijeljina ih čeka. 

I uvijek je tamo gdje je i ranije bila - na kraju svih tih uznemirenih puteva. 

Dočekuje sve koji joj pristižu. Mjerka ih i prihvata, pa ih onda vodi u parkove i na trgove, na ulice i na uličice, u sokake i u dvorišta - raspline ih da i sama ne bi otežala.

Pritisnu grad suknje i suknjice, pantalone i čakšire, cipele i opanci, štake i cokule, kaputi i šeširi, dolamice i kabanice, štrikovi i sviteri.

Stignu u Bijeljinu i ravničari i brđani, i Sremci i Sremice, i Mačvani i Mačvanke...

Dođu i namirisani i napuderisani, zalizani i zaglađeni, čupavi i mutavi, znojavi i umiveni, prgavi i umilni, naivni i mudraci, vješti i smeteni, kvrgavi i čvornjavi, tanki i visoki, galamdžje i trijezni, pijani i gladni, svakakvi i nikakvi.

A grad ćuti i trpi i prihvata i povjerioce i dužnike, čobane i kočijaše, radnike i zemljoradnike, majstore i majstorice, brice i frizre, kuvare i pekare, konobarice i pjevačice, frulaše i tamburaše, kolovođe i lovovođe.

A grad?

Prima u svoje širine i visine i one što su zorom zorili i one što su sa suncem poranili, i nadničare i gazde, i one što se mole i one što vole, i one koji plaćaju i one koji uzimaju, i vedre i namrgođene, i one što za usnama tuguju i one što ljubavni bol boluju, i one koje progone i one koji se kriju, i one što se pravdaju i one što prijete, i one što gataju i one što varaju, i one što kockaju i one što kartaju, i one što robe i one što globe, i one što krivudaju i one što idu pravo.

Bijeljina pravi mjesto i onima što stoje i onima što ćute, i onima što pjevaju i sviraju, i onima što vrište i što pište, i onima što halapljivo jedu i što nebaždareno piju, i onima što zastajkuju i što se laktaju, i onima što se dovikuju i {to osluškuju, i onima što se moraju nutkati i onima što se okreću, i onima što dumaju i onima što snivaju.

U gradu se kupuju novi amovi i kajasi, ulari i štranjge, sjekire i motike, traktori i cipele, ekseri i uzice, povoci i oglavine, čizme i kaputi, šporeti i kreveti, kante i kutije, češljevi i ogoledala, konji i kobile, ždrebad i telad, ovce i jagnjad, štenci i ptičice, ogrlice i tašnice, kese i vrećice.

Vašar o Mitrovu dne.

Na vašaru se ne brine ni o volovima, ni o dolovima, ni o napasanju ni o tovljenju, ni o snijegu ni o vjetru, ni o tome da li je kuća zaključana ni da li je vatra založena, ni da li je ambar pun ni da li kola škripe.

A na vašaru se ne misli ni na komšije ni na rođake, ni na glad ni na žeđ, ni na vrele momačke večeri ni na duge djevojačke noći, ni na sušu ni na kišu, ni na poreznike ni na pozivnike, ni na sudije ni na opštinare, ni na bolest ni na umor, ni na tijesne cipele ni na uske pantalone, ni na oca ni na majku.

Vašar je - čudo neviđeno. Na njemu se gledom gleda i sluhom sluša, i gura i uzima, i kupuje i prodaje, i godi i nagodi, i ugovara i pogovara, i naplaćuje i plaća. 

Sve to još koji put, pa se onda opet jede i pije, pa se hoda i zastajkuje, i gleda i zagleda, i pita i skita, i dobacuje i zabacuje, i vrda i mrda, i hodi i vodi.

A grad i dalje ćuti i trpi. Noć se bliži i svjetla se pale.

A vašardžije?