❮ ❯

Vječiti optimista i „zezator“, čovjek koji ima poseban pogled na svaku životnu situaciju, dva puta prvak Balkana u boksu, vlasnik vulkanizerske radnje i auto-praonice, sportista koji je htio da njegovi mečevi nadmaše one u Las Vegasu... Moglo bi se, u uvodnom dijelu, još štošta dodati, ali za Bijeljince je dovoljno samo reći - Miodrag Vidović ili Miško Hofman.

Za ekipu portala InfoBijeljina pripremio je foto-albume, video-snimke, a na jednoj fotografiji - kočije, konji, pratnja trubača, kako kaže, nikad prevaziđena organizacija meča iz 2000. godine, kada je boksovao protiv Milorada Pajovića Paje.

 

- Narod je željan spektakla, a ja sam to mojim Bijeljincima uvijek znao da priredim. Nakon rata sam se ponovo vratio u ring, trenirao pet godina i 2000. godine odlučio da organizujem navedeni meč u Sportskoj sali Gimnazije. Razmišljao sam danima šta da izmislim i odlučim da to bude kao u Las Vegasu, ali na srpski način! Iznajmim fijaker, okitimo ga, trubači me prate u auto-prikolici, dogovorim sa motociklistima da i oni budu u pratnji i na meč dođem u kočiji. Pošto su u Vegasu djevojke koje su nosile brojeve rundi imale kupaće kostime, ja platim nekim Riskinjama i Moldavkama da se svaku drugu rundu pojave gole od pasa nagore. Narod poludi u sali, a posjećenost je bila takva da ni Zdravko Čolić nije imao više publike od mene - tvrdi Miško.

Nemiran duh, uvijek spreman na akciju, kaže da je naslijedio od oca. Uvijek je na prvo mjesto stavljao druženje i zezanje, gajeći lagan način života.

 

- Roditelji su mi bili siromašni, pa sam rano djetinjstvo proveo kod babe i dede na selu. Sjećam se da bih kao sedmogodišnjak uzjahao bika od 150 kila, stavim mu majicu na rogove, pokrijem oči i tako jurimo kroz selo. Ili popnem kravu na šest metara visine, pa krava padne dole... Nisam nikada mogao da se smirim, kao da sam uključen u struju, a tako se ponašam i danas. Sreća je da u moje vrijeme nije bilo droge, jer bih se vjerovatno i drogirao. Ja sam kao ono malo majmunče, što sve želi da proba. Međutim, u tom mom zezanju nikada niko nije nastradao, niko nije bio povrijeđen - iskren je Hofman u razgovoru za InfoBijeljina.

 

Iako će uskoro da napuni 62 godine, ustaje ujutro u pet časova, trenira, zatim se posvećuje poslovnim obavezama, nakon čega ponovo odlazi na trening.

 

- Boks je moj život, bez boksa ne mogu. On je proglašen za najteži sport, ali i najplemenitiji. Ljudi imaju predrasude da je to za žestoke momke, međutim to nije tačno. I najljući rivali se na kraju meča pozdrave, poljube, kao da su braća - navodi Hofman.

 

Gdje god da se pojavi, govori iskreno, trudeći se da oraspoloži ljude, da izazove veselje.

 

- Dođem na neku utakmicu i isprozivam sve redom, ali ne onako seljački i neprimjereno, nego sa ukusom! Odjednom niko od dvije hiljade ljudi ne prati utakmicu, nego sluša Hofmana. Napravim haos, ali pozitivan haos. Ja kažem sve što drugi ne smiju da kažu - priča poznati Bijeljinac za naš portal.

 

Sadašnje vrijeme i stanje u društvu ocjenjuje kao zbunjujuće i turbulentno, a mnogo mu je draža Bijeljina iz 70-ih i 80-ih godina.

- Svi mi stariji se sa sjetom sjećamo tih vremena, na neki način žalimo za njima. Bilo je više ljubavi, više emocija, nije se toliko trčalo za novcem, sve je bilo drugačije - smatra Miško Hofman i dodaje da bi bio najsrećniji kada bi okupio Bijeljince koji sada žive širom svijeta i organizovao druženje bar na jedan dan.

 

 

Za one koji ne znaju odakle potiče njegov nadimak - Hofman, objašnjava da je 1989. godine otvorio auto-praonicu i vulkanizersku radnju, te je nazvao po njemačkom proizvođaču mašina.

 

- To je moj, može se reći, poslovni trik. U Bijeljini je tada živjelo otprilike 70 odsto muslimana, 25 odsto Srba, i ostatak su bili Hrvati. Ja kao Srbin nisam želio ni jednoj strani da se priklanjam u poslovnom smislu, a sa imenom Hofman sam to i uspio. Svi su dolazili kod mene, bez obzira na ime, na nacionalnost. Kasnije su me pitali da li sam Nijemac, ili čak musliman... A meni su jedino bile važne moje zeze, budalaštine i pravljenje atrakcije - priča Miško.

 

Za kraj, pitamo ga postoji li nešto za čime žali u životu?

 

- Pošto, s obzirom na moje godine, već sutra mogu da odem sa ovog svijeta, reći ću vam iskreno - Moj otac, koga sam smatrao kraljem ovog grada, i ja, snimili smo porno film koji traje sat i po. Sve to ima na snimku! E upravo mi je to žao, što nisam još više dao gas i što se nas dvojica još više nismo upustili u akciju! Ne sramim se, čak živim za to da pozovem sve moje Srbe i muslimane Bijeljince, da iznajmim kino salu i da svi zajedno gledamo taj film i zezamo se - ozbiljan je Hofman.

 

Tri puta je učestvovao u rijaliti programu u Srbiji, te imao ponudu da potpiše ugovor za cijelu sezonu snimanja, ali je odustao zbog privatnog posla.

 

- Ko zna u čemu ću se sljedećem oprobati. Sada mi je najvažnije da ove godine bude organizovan boks meč, a tražiću i od gradonačelnika da mi pomogne u tome. Kandidate za protivnike svakako imam, a možda bi bilo lijepo organizovati borbu za Pantelino, slavu Grada. Meni novac ne treba, samo želim da vidim zadovoljstvo na licima ljudi, da poklonim nešto Bijeljini. Uglavnom, ja nikada neću sići sa scene - zaključuje Hofman!

 

A.Lj. 

 

Tagovi

Vaš komentar

Komentari ( 1 )

---