Znate kada je Bijeljina bila najljepša? Bila je mala varošica, 10 - 12 hiljada stanovnika je imala prije rata, ali je bila kao gradić uređena, imala je svoj korzo, kaže za InfoBijeljinu naš legendarni sugrađanin Slavko Bošnjak (90).
Ekipa InfoBijeljine se, nakon razgovora sa Slavkom, u redakciju vratila puna impresija i sa jednim ogromnim, nepremostivim problemom - kako sve što nam je ispričao "sročiti" u jednu priču.
Mogla bi se napisati knjiga
Nikako, jer je njegova gotovo svaka rečenica priča za sebe. Kada bi se o njegovom životu pisala knjiga, svaki bi je Bijeljinac trebao pročitati.

Bogato životno iskustvo popunilo bi stranice doživljajima punim dinamike, uzbuđenja i iznenađenja. Sabirali smo njegove izjave, ali nismo imali šta oduzeti.
Zato smo se odlučili da njegovo kazivanje "pretočimo" u memoare, od 12 bogatih, neprocjenjivih nastavaka, gdje je svaki podjednako zanimljiv i obiluje događajima za koje malo ko zna.
Saznaćete, između ostalog, koje tajne krije naš grad i njegova naselja, upoznaćete se s tim kako se nekada živjelo, kako se momkovalo i kako su se djevojke birale.
Zavirićete u skoro svaki stari sokak, a upoznaćete i period kada je Bijeljina imala svoj aerodrom, te gdje su pronađeni ostaci starog mosta. Saznaćete i zašto je svaki čovjek, koji nije rođen u našem gradu, imao 48 sati da ga napusti!
Zgode i nezgode
Podjednako su zanimljive i zgode i nezgode čiji je akter bio upravo naš sagovornik: kako je uz pomoć praseta završio prvi razred osnovne škole i zašto je Slavkova majka zaprijetila ocu da će se baciti u Drinu.
U nastavku vam donosimo prvu od naših 12 priča, koje će se prepričavati generacijama, te ćete, uvjereni smo, svaki nastavak s nestrpljenjem očekivati.
Slavko Bošnjak rođen je 29. februara 1936. godine. Rođeni je Bijeljinac, ali mu majka i otac nisu iz našeg grada.
"Otac je porijeklom iz okoline Glamoča, Jovo Bošnjak, a majka mi je Novosađanka. Otac je završio zanat u Sremskoj Mitrovici, opančar i ode u Novi Sad, radio je tamo, vidio majku, čuo da u Bijeljini ide opančarski zanat, dođe sa njom i tako počnu život u Bijeljini", priča Slavko za InfoBijeljinu.
Građevina koja ga je oduševila
Na pitanje u kom periodu je Bijeljina bila najljepša, ovaj devedesetogodišnjak odgovara - teško je to reći.

"Znate kada je bila najljepša? Kada sam bio mlad. Iako je bila Bijeljina mala, varošica 10 - 12 hiljada stanovnika je imala prije rata, ali je bila kao gradić uređena, imala svoj korzo. Korzo je bio od opštine do fiskulturnog (sadašnji Sokolski dom i sadašnja Karađorđeva ulica). Ja nikada nisam govorio Partizan (Sokolski dom) nego - 'naćemo se u Sokolskom domu' i drago mi je što je sada obnovljen", kaže nam Slavko.

Bila je to, dodaje, lijepa i krasna građevina, tu je dolazio da vježba, tu je dolazio na igranke...
Kako su mladi kršili pravila
"Od četiri sata do osam nedjeljom, a neko iz društva je bio zadužen da prije osam napusti igranku i da trči u Dom armije i zauzme mjesto i da mi onda dođemo. Tako je bilo strogo! Milenko vratar na ulazu ne pušta nikoga bez kravate, a to je vrijeme bilo - ko je nosio kravatu, samo onaj ko je bio neki visoki funkcioner. A mi ostali... To je bilo dok sam još išao u gimnaziju. Ja sam išao u gimnaziju, a nama gimnazijalcima je bilo zabranjeno kretanje poslije osam sati. Odemo na igranku i do osam moramo kući, ali kakva kuća, nalazili smo se poslije", kaže Slavko.

Korzo je, dodaje, bio poslije pored Doma armije, tu su građani njime šetali.
"Tu na šetalištu gdje je hotel Drina je bila sinagoga i ja se sjećam da su Nijemci utjerivali svoje konje u sinagogu. E sada ne mogu vam reći tačno kada je srušena, ali znam, dolazio sam do nje, ali nisam ulazio", prisjeća se Slavko.

Kada je maturirao išao je, kaže, u Dom armije, ali samo s kravatom.
"A u to vrijeme su se nosile crnogorske kravate. To se kupi u trgovini, kravata sa gumicom. Kravata se samo zakači gumicom, nema vezivanja. Ja sam znao vezivati, mene je moj otac naučio, ja svoje sinove tjeram i kažem: 'Iako nećete nositi, naučite da znate'. Ja sam imao drugova koji su dolazili kod mene da im vežem kravatu. Ja gdje god idem kupim kravatu, imam 80 komada, imam tri tatine, a tati bi bilo sada 120 godina da je živ. Tako da sam rekao djeci: 'Ove tri da sačuvate, to su dedine'", ističe Bošnjak za InfoBijeljinu.
Najavljujemo: Uspomene starine Slavka Bošnjaka čitajte na našem portalu svakog utorka i petka, od 20 časova. U sljedećem nastavku pročitajte priču pod naslovom: Memoari Bijeljinca Slavka (90): Majka je rekla "Ja odo' u Drinu".