Nije u tim stavovima teško uočiti patrijarhalne pretpostavke o tome čemu se treba diviti, a šta ismijavati. Voditelji kurseva pisanja svojim će učenicima savjetovati da ne pokazuju suzama koliko je njihov lik tužan, jer to je, kažu, jeftin literarni trik.

S druge strane, postoje oni koji ističu važnost ‘dobrog plakanja’ te brane ridanje svih vrsta te na plačljivost gledaju gotovo kao na vrstu identiteta’, piše u Guardianu Heather Christle, autorka knjige ‘The Crying Book’ (‘Knjiga o plakanju’, slobodan prevod).

‘Ja sam plačljivac’, oni će ponosno kazati ističući da plač čisti dušu. ‘Ma daj saberi se’, savjetovaće, pak, njihovi oponenti zagovarajući akciju i napredak koji, tvrde oni, suze sprečavaju.

Međutim, umjesto da na suze gledamo blagonaklono vjerujući u njihovu vrijednost ili ih proglašavamo sramotom, dobro je pogledati kroz, u ili iza suza kako bismo otkrili uzorke koje mogu stvoriti ili razotkriti.

Nisu sve suze iste. Ljudsko tijelo proizvodi tri vrste: bazalne, koje stvaraju uljni sloj preko očnih jabučica i sprečavaju njihovo isušivanje; refleksne, kad je oko uznemireno sječenjem luka ili trunčicom prašine te se mora očistiti od stvari koja iritira oko; i psihogenične, koje prolivamo iz emotivnih razloga.

Emotivne suze imaju viši nivo proteina od bazalnih i refleksnih suza zbog čega su gušće i padaju sporije. Ta gustoća je intrigantna jer što duže suzi treba da se spusti licem, to će je prije neko primijetiti i razaznati koji signal šalje. Da, suze su i društveni signal.

Neki ljudi se s time ne slažu i to argumentuju time da ljudi plaču i kad su sami. Međutim čak i kad svjedoka nema, suze nam natapaju lice i zahtjevaju pomoć. Ona društvena poruka može biti usmjerena prema samome sebi; ponekad će usamljeni plakač samog sebe čvrsto zagrliti i tako pokušati pružiti sebi utjehu.

U takvim trenucima, neko će možda pomisliti i na pjesnika Artura Rimbauda i njegov stih ‘Ja sam onaj drugi’, jer je onaj koji plače istovremeno i pošiljalac i primalac suznog signala.

Šta se događa nakon tog signala, razlikuje se od kulture do kulture i zavisi od identiteta, pristupu moći i uvjerenjima plakača i njegovih svjedoka. Sjetite se školskog zaštitara koji je pozvan u učionicu radi uplakanog crnog dječaka od sedam godina kojega potom veže lisicama. Sjetite se bijele policajke koja pred sudom plače kad opisuje kako je ubila crnca u svom domu i koju je potom zagrlila sutkinja, takođe crnkinja.

Suze često služe za podmazivanje točka bijele supremacije. Mnogi ljudi pisali su o šteti koju nanose suze bijelih žena – kako su doprinijele dugoj istoriji nasilja prema crncima, američkim indijancima i generalno ne-bijelcima.

Ljekari imaju svoje vrlo precizne okvire kad je u pitanju interpretacija ljudskih suza. Oni mogu staviti male papirnate kvadratiće na oko svog pacijenta i izmjeriti koliko ovaj suza proizvodi jer mali papirić mijenja boju kako tijelo počne reagovati.

Kad psihijatar pokušava dijagnostifikovati depresiju, pitaće pacijenta da opiše na koji način plače te mu ponuditi mnoštvo opcija od ‘Ne plačem više koliko sam prije plakao’, preko ‘Plačem radi svake sitnice’, pa sve do ‘Želio bih da plačem ali ne mogu.’

To me podsjeća na hipotermiju, groznicu i bol koja se povećava i pred samu smrt pretvara u iznenađujuću toplinu.

Moja depresija tek treba doći do tog suvog stanja. Umjesto toga, kad je epizoda u najgoroj fazi, tresem se od plača gotovo sat vremena nakon nečeg toliko jednostavnog kao što je slučajno ispuštanje noža na pod kuhinje. Još učim kako izgovoriti ovakve stvari i bez osjećaja ponosa i bez srama.

Međutim, suze imaju naviku preuveličavati i iskrivljavati. Njihova sama priroda – njihovo emotivno porijeklo – otežava da se osjećaji izraze na jednostavan način.

I upravo zbog toga, koliko god mogu, pokušavam reći što sve rade suze. Suze mogu među ljudima stvoriti intimnu vezu. A mogu uzrokovati i gadljivo udaljavanje. Njihov efekat uvelike zavisi od toga do koje mere ljudi dele priče o tome ko su i kako svet funkcioniše.

Jednom sam pročitala da ljudi ponekad plaču zbog estetskog doživljaja, ‘poput rođenja deteta ili otkrivanja novog Lamburdžinija’. Oba me primera zbunjuju. Prošla sam kroz porođaj dva puta (jednom kao dete, a drugi put kao majka) i ne mogu razumeti kako to spada u estetski doživljaj.

Priznajem i da nikada nisam videla Lamburdžini, ali kad ga zamislim, ne osećam potrebu da zaplačem. Ne mogu zamisliti da se povežem s bilo kime čija se vizija suza zbog estetike tako jako razlikuje od moje. Ja zamišljam male Lamburdžinije kako jure niz lice.

Suze koje ostvaruju svoj puni potencijal su one koje te iznenade jer se pojave izvan uobičajenog uzorka i otkrivaju manje struje pomoću kojih se ljudi svakodnevno opiru većim plimama. Ta vrsta plakanja ne dokazuje da me nešto dirnulo, niti zbog njega okrećem očima. Umesto toga, pokazuje novu mogućnost shvatanja, novu kombinaciju ideja.

Kad je moja kćerka bila mala, jednom je plakala jer limun koji je želela pojesti nije pritom mogao ostati čitav. Zašto me to pogodilo? Mislim da je to zato što je, gledajući kroz njene oči, taj limun postao stvarniji nego što je bio kad sam ja bila mala. Nije to bila tek neka roba, niti metafora iz koje treba izvući pouku o slatkoći. Bilo je to saznanje o celosti i njegovom uništenju. Nemoguć limun – pa naravno da je plakala.

Možda ste primetili da nije moguće istovremeno plakati i pevati. Mišići grla ne mogu simultano izvršavati naredbe i formirati note i biti dovoljno otvoreni da uđe dovoljno vazduha (što se tokom plakanja događa spontano). To me dovodi do zaključka da suprotnost plakanju nije smejanje, nego pevanje. Kao pesnik i kao čovek koji živi na planeti koji tone sve dublje u kapitalizmom izazvani horor, želela sam pokušati oboje: trenutak pevanja; trenutak u kojem glas puca.

O toj tački pucanja sam u poslednje vrijeme puno razmišljala zbog razgovora koji sam vodila s iransko-američkim pesnikom Kavehom Akbarom o ograničenjima engleskog jezika i svog tog nasilja koje nosi sa sobom. Nedavno mi je poslao tekst predavanja koje je održao kad je Amerika ponovno zapretila Iranu ratom. Napisao je da je engleski jezik ‘tehnologija kojom se promoviše i štiti genocid, ropstvo, ekološko uništavanje, izgradnja nuklearnog oružja i ostalo. To je naša boja.’

Plakanje se događa kad ljudi dosegnu granicu onoga što se može izreći rečima i kad se više ne mogu nositi s problemima. To ne znači da su njihove reči do tog trenutka bile nužno dobre ili istinite i da im se treba verovati, već suze označavaju tačku pucanja. One su znak da je vreme da se obrati pažnja na sistem na koji te suze ukazuju.

Subjekat nagrađuje tu pažnju. Iako to već godinama istražujem, i dalje učim iznenađujuće načine da shvatim plakanje, fizički i metaforički.

Na primer, ona knedla koja vam se stvori u grlu kad se suze približavaju, uopšte nije knedla. Sledeći imperativ da se disanje mora nastaviti i kroz stresnu situaciju, mišići vrata se trude ostati otvoreni. Kad pokušate progutati, mišići se opiru, stvarajući osećaj prepreke.

Neki ljudi pronalaze olakšanje u činjenici da se njihovo grlo ne želi zatvoriti, da se njihovo telo brine o njima i osigurava im preko potreban vazduh. Šta kad bismo i na samo plakanje gledali na takav način? Ne kao kraj puta, već kao prolaz? Šta kad bismo mogli gledati kroz suze i proniknuti u obilje uzoraka – radosti, ugnjetavanja, tuge, lepote, nasilja i potencijala promene – koje su suze kadre otkriti?