U eri TikToka, Iksa i beskrajnih skrolovanja storija i rilsova, ljudi okruženi stotinama onlajn „prijatelja“ mogu provesti dane, pa čak i sedmice, a da ne vide „živog čovjeka“ i sa nekim porazgovaraju oči u oči. Iako su povezani, osjećaju se izolovano… i tržište to vidi.

Još 2018. godine Velika Britanija je imenovala Trejsi Krauč za prvog svjetskog „ministra za usamljenost“, nakon što je državni izvještaj pokazao koliko je izolacija postala raširena, i postala je prva država koja je objavila strategiju za smanjenje usamljenosti. Strategija je predviđala aktivnosti kroz devet različitih ministarstava, pa je, na primjer, predviđeno da ljekari u direktnom kontaktu sa pacijentima koriste takozvane „socijalne preporuke“ i upućuju pacijente koji pate od usamljenosti na lokalne grupne aktivnosti ili programe za sklapanje prijateljstava, piše Bonitet.

Isti putem krenuo je i Japan, koji svog „ministra za usamljenost i izolaciju“ ima od 2021, a glavni zadatak mu je reintegracija usamljenih osoba (uglavnom starijih i bolesnih ljudi i samohranih majki) u društvo. Ove godine ozvaničili su ono što se do juče činilo kao još jedna epizoda distopične serije „Black Mirror-a“: dozvolili su upotrebu robotskih saputnika za pomoć starijima, koji za cilj imaju spriječavanje onoga što se u njihovoj kulturi naziva kodokuši ili „usamljena smrt“.

Metod 40-1-5 sve je popularniji – kriva je usamljenost

Ništa bolja situacija nije ni u ostatku svijeta. Američki sekretarijat za zdravstvo je 2023. usamljenost proglasio epidemijom, sa efektima po zdravlje uporedivim sa pušenjem 15 cigareta dnevno, a pripadnici generacije Z otvoreno priznaju da su im najbliži prijatelji danas aplikacije.

I tako, dok praznina raste, tržište pronalazi način da je monetizuje. Dobrodošli u loneliness economy – ekonomiju usamljenosti, gdje se društvo kupuje, strimuje ili iznajmljuje. Postoji aplikacija za sve, pa i za to da te neko razumije. Najpoznatija među njima je Replica, koja omogućava razgovor sa vještačkom inteligencijom koja „uči“ o tebi tokom vremena. Neki korisnici idu toliko daleko da je opisuju kao „srodnu dušu“. U Japanu možeš da iznajmiš osana (u prevodu, čika) da te sasluša, proćaska s tobom ili te isprati u šetnju. U Londonu postoje anti-cafe lokali koji naplaćuju po satu, a gdje se družiš sa ljudima koje nikad nisi upoznao. Pojedina skloništa za životinje nude iznajmljivanje pasa na par sati. Ideja je jasna: društvo se danas prodaje – i to ima svoju satnicu.

Tužno, ali istinito: i ova roba ima svoje kupce. Ljudi su gladni povezanosti, a tržište zna kako da naplati svaki zalogaj.

Ova glad za pažnjom nije slučajna. Mjesta gdje smo nekad nalazili zajednicu – crkve, domovi kulture, penzionerski klubovi, pa i same kancelarije – nestala su ili se promijenila do neprepoznatljivosti. Rad od kuće nas fizički razdvaja, a kultura koja veliča samostalnost često čini da traženje društva djeluje kao slabost. Profesorka sa MIT-a Šeri Terkel još je 2011. rekla da smo „sami zajedno“: okruženi ekranima, porukama i notifikacijama, a ipak gladni nečeg stvarnog.

Nov mentalitet potrošača koji ne prašta: Prvo JA, pa MI

Sve češće se ljudi emotivno vezuju za influensere koje nikad nisu sreli, ili za fiktivne likove iz serija ili filmova koji im djeluju bliže od komšija. Pitanje je: može li ta vještačka bliskost zaista da nas zadovolji? Ili samo miješamo konstantnu komunikaciju sa istinskom povezanošću?

Zamijenili smo stvarne ljude algoritmima koji umiju da kažu „razumem te“, ali ne mogu da te zagrle. Sve češće mladi priznaju da se više oslanjaju na ChatGPT nego na stvarnog prijatelja kada su u pitanju neke emotivne krize ili dileme. Jedna tiktokerka izazvala je salvu kritika kada je objavila video u kom vijest o trudnoći, nakon nekoliko gubitaka trudnoće, ne saopštava prvo suprugu, roditeljima ili najboljoj drugarici, već svom ChatGPT-ju, koji joj čestita na prepoznatljivo servilan način. To je nova definicija digitalne, i često iznajmljene, intimnosti.

Naravno, postoje ljudi i situacije u kojima „ekonomija usamljenosti“ zaista pomaže. Osobe sa invaliditetom, ljudi koji se bore sa anksioznošću, agorafobijom ili nekim drugim mentalnim problemom, oni koji žive daleko od porodice i prijatelja – preko aplikacija konačno imaju osjećaj prisustva i podrške. Za neke, virtuelno društvo i terapijske aplikacije mogu biti spasonosne. One takođe pomažu da traženje emotivne podrške postane normalizovano, što je i dalje tabu u mnogim kulturama.

Ali postoji i mračna strana. Većina tih sistema nije dizajnirana da nas izliječi, već da nas zadrži. Da nas „navuku“, ne da nas povežu. Možda ovaj novi biznis nije samo eksploatacija – možda je ogledalo nas samih. Ogledalo koje pokazuje koliko smo svi željni pripadnosti u svijetu koji nas konstantno gura u individualizam. Ekonomija usamljenosti jeste u porastu, ali ono što će nas zaista spasiti ne nalazi se na App Store-u. Moraćemo da probamo na „starinski način“ – da zaista budemo tu jedni za druge.