U prelijepom italijanskom gradu Pjaca Armerina na Siciliji sačuvana je rimska vila Kasale, iz četvrtog vijeka prije nove ere. Ova rezidencija posebno se ističe izuzetnim dekorativnim bogatstvom nekih zidova. Među mozaicima u sjajnom stanju očuvane su i razne predstave: scene lova, životinjski motivi, cirkuske scene ... a, među svima njima, jedan od najpoznatijih, poznat kao "mozaik bikinija".

Vjeruje se da bi ovaj motiv, zajedno sa drugim predstavima, mogao da bude prvi uzorak, najbliži onome što danas znamo kao bikini. Komad ženske odjeće sačinjen od dva dijela odjeće koji ne pokriva ramena, trbuh i noge i koji se u drevna vremena uglavnom koristio za atletske aktivnosti.

Međutim, s pojavom hrišćanstva, ovaj je odjevni predmet je izašao iz upotrebe, namećući odjeću koja je morala da pokrije cijelo žensko tijelo. 

Krajem 19. vijeka ženski kupaći kostimi već su bili dvodijelni, ali su pokrivali cijelo tijelo. Ulaskom u vodu takav kostim postajao je gomila tkanine zalijepljene za tijelo koja otežava pokretljivost. kako bi razriješila ovaj problem, početkom 20. vijeka plivačica Anet Kelerman prvo je koristila kostim koji je sama dizajnirala napravljen od jednog komada, bez rukava i nogavica. Uhapšena je zbog nošenja i povrede javnog morala u Bostonu, ali je uspjela da postavi presedan i takav kostim je ubrzo prihvaćen na nekim evropskim plažama.

Tridesete i četrdesete godine 20. vijeka donijele napredak. Pored ugradnje novih materijala, kao što su najlon ili lateks, koji su doprinijeli većoj udobnosti kada su se namočili, ramena su počela da budu izložena, a u nekim slučajevima i veliki dio trbuh . Uprkos tome, pupak nije smio da se vidi: tako je bilo definisano u takozvanom Hejsovom kodeksu koji je nametnuo ono što se može pokazati, a šta ne u američkim holivudskim filmovima.

Svijet dizajna ženskih kupaćih kostima pretrpio je najveću promjenu 1946. godine. Žak Haim (Jacques Heim), francuski kostimograf i modni dizajner, plasirao je dvodijelni kupaći kostim, koji je otkrivao stomak, ali i dalje prekrivao pupak. Nazvao ga je "Atom" jer je tada bio najmanji kupaći kostim na svijetu.

Ubrzo, Luj Renar (Louis Renard), mašinski inženjer, predstavio je prvi kupaći kostim - takođe sastavljen iz dva dijela – kojim je pupak bio otkriven. Problem je bio pronaći ženu koja će biti model za ovaj kostim, jer su se žene plašile osude javnog mnjenja. Međutim, 5. jula 1946. Mišel Bernardini, plesačica iz "Kazino D Pari", nosila je bikini, prvi put u javnosti.  

Iako postoje različite verzije u pogledu porijekla imena, sve se poklapaju i označavaju geografsku tačku kao inspiraciju. Godina 1946. bila je samo godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, ali Sjedinjene Države i SSSR su već bile spremne za manje krvav ali trajniji sukob: Hladni rat. U tom kontekstu, obavljeno je nekoliko testiranja atomskih bombi na Bikiniju, Maršalova ostrva, u Tihom okeanu. Vjeruje se da je Renar mogao da kaže da će kostim nazvati bikinijem jer bi to "zvučalo eksplozivno".

Uprkos početnom entuzijazmu za novu kreaciju, moralno oklijevanje je bilo jače i tokom četrdesetih godina prošlog vijeka upotreba bikinija nije postala popularna. Tek početkom 1950-ih ovaj tip kupaćeg kostima stiče veću popularnost. Pojava određenih glumica sa bikinijem bila je presudna. Brižit Bardo  u Evropi i Ava Gardner, Rita Hejvort, Merilin Monro ili Elizabet Tejlor u Americi, fotografisane su u dvodijelnim kupaćim kostinima, otkrivenog pupka.

U 60-im godinama dvadesetog vijeka bikini je već bio prihvaćen i dostupan za sve žene; brzo je integrisan u uobičajenu garderobu i drži mjesto koje je i danas neprikosnoveno.