Prof. dr Bojan Stipešević upozorava da problem nije samo u nedostatku vode. Ekstremno visoke temperature dodatno remete fiziološke procese u biljci, smanjuju stvaranje i nakupljanje šećera i na kraju mogu značajno smanjiti prinose, piše Agroklub.rs.

Na pojedinim parcelama šteta je već načinjena, pa kiša u ovoj fazi više ne može da vrati izgubljeni potencijal prinosa. 

Ipak, pravovremena procjena stanja usjeva može pomoći proizvođaču da odluči šta da uradi sa onim što je preostalo.

Šećerna repa troši ono što je trebalo da sačuva

Posljedice suše i visokih temperatura jasno su vidljive na šećernoj repi. Lišće odumire, a nakon padavina biljka može ponovo da izraste.

"Čim je nanjušila vodu, repa je probala da krene u takozvanu retrovegetaciju", objašnjava profesor Stipešević.

Na prvi pogled novo lišće može da izgleda kao znak oporavka, ali za proizvođača to nije nužno dobra vijest. Problem je u tome što biljka za stvaranje novog lišća troši rezervne šećere koji je trebalo da se akumuliraju u korijenu.

"Ako je lišće odumrlo kada ne treba i, još gore, ako je potjerao novi list kada ne treba, to jednostavno dovodi do manjka šećera u samoj repi", ističe profesor Stipešević.

Drugim riječima, biljka nakon stresnog perioda pokušava ponovo da uspostavi lisnu masu, ali to čini trošeći dio onoga što je već uspjela da proizvede.

Problem nije samo u dnevnim temperaturama. Šećerna repa tokom dana fotosintezom stvara šećere, ali ih tokom noći troši za disanje. Što je temperatura viša, veća je i potrošnja. Pri temperaturama iznad 35 °C dodatno se narušava rad hloroplasta, odnosno ključnog mjesta fotosinteze. Dakle, u takvim uslovima biljka više ne može efikasno da stvara ugljene hidrate.

To znači da ekstremna vrućina djeluje u dva pravca: tokom dana smanjuje sposobnost stvaranja šećera, a tokom toplih noći povećava njegovu potrošnju.

Ugrožen je kvalitet repe

Za industriju šećera posebno je važna količina šećera koju repa može da da. Zbog suše, visokih temperatura i pokušaja retrovegetacije, dio tih rezervi biljka ponovo troši.

Stipešević upozorava da je zbog toga ugrožena i digestija, odnosno količina šećera koja može da se izdvoji u procesu prerade.

Stanje nadzemnog dijela zato je veoma važno, iako se najveći dio prinosa nalazi ispod zemlje. Korijen repe ne može se posmatrati odvojeno od lišća koje ga hrani.

U završnoj fazi vegetacije mogućnosti za intervenciju su ograničene, ali profesor Stipešević ističe da u budućnosti treba veću pažnju posvetiti ishrani biljke.

Kod problema povezanih sa visokim temperaturama i stresom može se razmišljati o dodatku bora i sumpora, ali ne naslijepo. To znači da prihranu treba zasnivati na stvarnim potrebama usjeva i rezultatima analize zemljišta, a ne na pretpostavci da će dodatna količina hraniva automatski rješiti problem.

Nakon mliječne zrelosti kiša ne može povećati potencijal prinosa

Kod kukuruza je većina usjeva u fazi kada više nema mogućnosti za značajan ulazak novih asimilata u zrno.

"Mliječna zrelost je taj dio priče dokle je još nešto moglo da uđe u njega", objasnio je Stipešević.

Kako kaže, nakon te faze više nema stvaranja novog prinosa u istom smislu. U zrnu se nastavljaju procesi sazrijevanja i premještanja već stvorenih materija, ali potencijal prinosa koji je izgubljen zbog suše i visokih temperatura više ne može da se vrati.

Za proizvođača je zato ključno da procijeni u kojoj se fazi kukuruz nalazi. Jedan od praktičnih pokazatelja je stanje zrna. Ako ono više ne ispušta mliječnu tečnost pri pritisku noktom, izašlo je iz mliječne zrelosti i ulazi u voštanu, odnosno brašnastu fazu.

Sljedeći važan pokazatelj je stvaranje crnog sloja na klici. 

"Njegovo formiranje znači da je kraj priče", ističe Stipešević. 

Tada je zrno završilo sa nakupljanjem suve materije i više nema smisla očekivati da će dodatna kiša povećati njegov potencijal prinosa.

Kada krenuti u berbu?

U trenutku fiziološke zrelosti zrno obično ima oko 25 do 30 odsto vlage. Nakon toga treba sačekati da se vlaga smanji kako bi kukuruz mogao kvalitetnije da se uskladišti i ispuni zahtjeve otkupljivača, piše Agroklub.rs.

Odluku o berbi ne treba donositi samo prema kalendaru. Vrijeme sjetve, početna snabdijevenost biljke hranivima i količina vode koju je usjev dobio tokom vegetacije mogu napraviti veliku razliku među parcelama. I kod kukuruza ekstremna vrućina narušava rad hlorofila i hloroplasta, odnosno procesa koji biljci omogućavaju stvaranje ugljenih hidrata.

"Jednostavno, biljka ne može da sintetiše bilo kakav ugljeni hidrat kada su temperature toliko visoke", objašnjava profesor. 

Istovremeno, tokom noći biljka nastavlja da diše. Ako su noćne temperature veoma visoke, veća je i potrošnja onoga što je tokom dana stvoreno. Posljedica je jednostavna - manje materija ostaje za punjenje klipa i zrna.

Kiša pred berbu nije uvijek dobra vijest

Jedna od važnih poruka za proizvođače jeste da kasna kiša ne znači automatski spas za usjev. Ako je kukuruz već završio fazu u kojoj može da povećava količinu suve materije u zrnu, dodatna voda više ne može da vrati izgubljeni prinos. Štaviše, nakon dugotrajnog sušnog perioda kiša pred berbu može otvoriti novi problem, a to su bolesti.

Mogućnosti zaštite u toj fazi ograničene su i zbog karence fungicida. Dodatni problem predstavljaju oštećenja na biljci. Kukuruzni moljac, kukuruzna zlatica, ali i štetočine poput azijske mramoraste stjenice mogu da naprave otvore kroz koje gljivice lakše prodiru u biljno tkivo.

"Kroz sve te rupice mogle su da se uvuku gljivice i da dočekaju pogodan trenutak da odrade svoj posao“, dodaje profesor, ističući da je uoči berbe važno pratiti ne samo vlagu zrna već i zdravstveno stanje biljaka i klipova.

Prema procjeni Stipeševića, dio ranijih hibrida koji su uspješno prošli oplodnju mogao bi da ostvari oko tri četvrtine uobičajenog prinosa. 

Kod kasnijih grupa, gdje je oplodnja bila kasnija ili nepravilna, a posebno ako se pojave bolesti, gubici bi mogli biti znatno veći.

"Prinos kukuruza bi mogao biti i do 50 odsto niži nego inače", napominje. To pokazuje koliko se suša i visoke temperature direktno pretvaraju u ekonomski problem za proizvođača.

Kada kukuruz više nije isplativo čekati za zrno?

Na najlošijim parcelama proizvođač bi trebalo da napravi računicu prije nego što čeka berbu zrna. Ako je kukuruz toliko stradao da neće dati dovoljno zrna za pokrivanje uloženih troškova, jedna od mogućnosti je ranija kosidba i spremanje cijele biljke.

"Možda je bolje pretvoriti cijelu biljku u silažu dok je koliko-toliko još sočna, dok imate mase koje možete da prodate, nego dočekati berbu u kojoj nećete imati dovoljno zrna da opravdate ulaganja", savjetuje Stipešević.

To nije rješenje za dobar prinos, već način da se spasi dio vrijednosti već proizvedene biomase. Silaža može završiti kao hrana za stoku, a biomasa može da se iskoristi i u druge svrhe, na primjer za proizvodnju energije.

Ono što se vidi na poljima pokazuje koliko se poljoprivredna proizvodnja brzo može naći pod pritiskom kada se istovremeno pojave nedostatak vode i ekstremne temperature. Za proizvođača zato nije najvažnije samo pitanje hoće li kiša pasti, već u kojoj je fazi usjev kada ona stigne i kakvo je njegovo stvarno stanje.

Na pojedinim parcelama odluka će biti da se sačeka berba, na drugima da se što prije iskoristi preostali potencijal za zrno, dok će na najteže pogođenim površinama ekonomski smislenije biti spasiti preostalu biomasu. A upravo takve odluke, ističe profesor, u uslovima sve češćih temperaturnih ekstrema postaju sastavni dio upravljanja rizikom u ratarstvu.