Oko 1.500 potresa svake godine pogodi Japan. Od toga ih je 50-ak osjetno, a šest ili sedam snažno, preko magnitude pet stepeni po Rihteru.

 

Nakon što je danas potres magnitude 7,6 pogodio zapadni Japan, najveći problem, kako su izvještavali mediji nije bila velika materijalna šteta od potresa, koji bi po prilici sravnio Balkan, a vjerovatno i veći dio Evrope, nego mogućnost cunamija.

 

Naime, razlog niskih infrastrukturnih oštećenja u Japanu danas, koji je jedna od najgušće naseljenih zemlja sa 125 miliona stanovnika, čak i kod razornih potresa, jesu propisi. Nakon dvaju razornih potresa u novijoj japanskoj istoriji, onog 1978. i 1995. godine donesen je tzv. Zakon o građevinskim normama, s ciljem povećanja sigurnost drvenih zgrada i nivoa  protivseizmičkih performansi svih zgrada koje se ubuduće grade.

 

Generalno, dva su najvažnija pravila sada na snazi: ako je zgrada oštećena manjim potresom, potrebno ju je ponovno izgraditi od nule prema najnovijim protivpotresnim pravilima. Ili, ako je zgrada oštećena jačim potresom, prihvatljiv je stepen materijalne štete, ali sve dok nema ljudskih žrtava.

 

Sad, kako tačno Japanci svoje građevine čine izdržljivima na snažne potrese? Kako piše Jasuharu Macuno, stručnjak za nekretnine na Tokyo Portfolio, čine to s tri osnovna standarda u strukturnom dizajnu svojih građevina.

 

Prvi se zove Taishin i zakonom je propisan standard da sve grede, stubovi i zidovi zgrada moraju biti imati minimalnu debljinu, dovoljnu da apsorbuje intenzivno podrhtavanje tla. To je pravilo za niske zgrade i ono je najosnovniji oblik zaštite od potresa.

 

Međutim, za visoke zgrade i nebodere preko 150 metara, koji Japan ima više od 270, vrijedi drugi standard, Seishin. On uključuje postavljanje amortizera, gumenih slojeva ili seizmičkih izolatora između temelja i okvira zgrade koji bi trebali apsorbovati energiju potresa koja ide od dna do vrha. Zigi Lubkovski, londonski stručnjak za seizmiku, kaže da se zgrade usljed japanskih potresa pomiču i do 1,5 metar u stranu.

 

Zato se, u nekim slučajevima, kao što je to Roppongi Hills Mori Tower od 53 kata u Tokiju, recimo, takvi amortizeri postavljaju na svaki od spratova sve do vrha što drastično smanjuje kretanje.

 

Ili, to može biti kombinacija dizajna i seizmičkih izolatora, kao što je to slučaj s tornjem Skytree Tower u Tokiju, koji je sa 634 metra najviši na svijetu. Izgrađen s elementima tradicionalne japanske pagode, ali uključuje centralni stub pričvršćen na seizmičke izolatore, ustvari strukture s linearnim vodilicama koji služe kao "tampon zona" za temelj i vrh zgrade.

 

Dok treći standard, Mensin, najnapredniji i najskuplji, podrazumijeva da se konstrukcija zgrade izolira od tla slojevima olova, čelika i gume. Amortizeri ili gumeni blokovi debljine oko 30-50 cm postavljaju se ispod temelja ili okvira zgrade kako bi se oduprli pokretima potresa. Tako se ustvari, slikovito govoreći, potresom trese tlo ispod zgrade dok sama zgrada miruje.

 

Osim tih standardiziranih i zakonom propisanih metoda, postoje i druge. Recimo, Japanci unutrašnjost zgrada često rade od čelika, a ne od armiranog betona. Takođe, na jako visoke zgrade i nebodere postavljaju klatna koja se za vrijeme potresa ljuljaju naprijed-nazad i pomažu u suzbijanju pomicanja zgrade s jedne na drugu stranu. Isto, svoje kuće opremaju senzorima za rano upozoravanje na seizmičku aktivnosti i ugrađuju preklopna vrata, koja se mogu otvoriti i prema vani i prema unutra, za brzo napuštanje prostora u slučaju nužde.