– Mozak ne prihvata da se smrt odnosi na nas. Mi posjedujemo ovaj osnovni mehanizam što znači da kad mozak dobije informacije koje povezuju sopstvo sa smrću, nešto nam govori da to nije pouzdano i da stoga ne treba da vjerujemo u to – kaže Jair Dor Ziderman sa izraelskog Univerziteta Bar Ilan.

Zaštita od misli o našoj budućoj smrti mogla bi biti ključna za naš život u sadašnjosti. Ta zaštita se može uključiti u ranom dobu života, kako se naši umovi razvijaju i mi shvatamo da smrt dolazi po sve.

– U trenutku kad imate sposobnost da pogledate u sopstvenu budućnost vi shvatate da ćete na određenoj tački umrijeti i da ništa ne možete da uradite povodom toga. To ide protiv čitave naše biologije i pomaže nam da ostanemo živi – ističe Dor Ziderman.

Da bi istražili kako mozak upravlja mislima o smrti, Dor Ziderman i njegove kolege osmislili su test koji uključuje proizvodnju signala iznenađujućih za mozak. Volontere su zamolili da posmatraju lica koja se pojavljuju na ekranu dok su istovremeno pratili aktivnosti njihovih mozgova. Mozak je reagovao s iznenađenjem na posljednje lice jer je slika bila u sukobu sa onim što je on predvidio, prenio je Gardijan.

Različite riječi pojavljivale su se iznad lica na ekranu. Polovina toga su bile riječi povezane sa smrću, poput “sahrane” ili “ukopavanja”. Naučnici su otkrili da je mozak gasio svoj sistem predviđanja kad bi se pojavila slika sopstvenog lica ispitanika povezana sa “smrtnim” riječima. Mozak je odbijao da poveže sopstvo sa smrću i nisu zabilježeni nikakvi iznenađujući signali.

– Ovo ukazuje da mi štitimo sebe od egzistencijalnih prijetnji ili svjesno razmišljamo o tome da ćemo umrijeti gašenjem predviđanja o sopstvu, ili kategorišući informaciju da se odnosi na druge ljude a ne na nas – ističe Avi Goldstajn, jedan od autora studije.
Dor Ziderman je ukazao da mi ne možemo racionalno poreći da ćemo umrijeti, ali da mislimo o tome više kao o nečemu što se događa drugima.

– U ne tako dalekoj prošlosti odbrana naših mozgova od misli o smrti bila je izbalansirana realnošću smrti oko nas. Danas se društvo više plaši smrti, bolesni su u bolnicama, a stari ljudi u staračkim domovima. Kao posljedica toga ljudi znaju daleko manje o kraju života i možda se zato i više plaše toga – navodi on.

Arnaud Visman, psiholog Univerziteta Kent, kaže da ljudi postavljaju niz odbrana da odlože misli o smrti.

– Posebno mladi to mogu vidjeti kao problem drugih ljudi – dodaje on.

Visman je otkrio da u modernim društvima ljudi prihvataju nešto što on zove “traka za bjekstvo”, gdje su naporan rad, odlazak u kafiće, provjeravanje mobilnih telefona i kupovanje gomile stvari znak da su ljudi prosto previše zauzeti da brinu o smrti.

– Međutim, to nije rješenje samog problema. Stoga nastavljamo da bježimo – zaključio je on.