To je pitanje koje gotovo svaki roditelj postavi sebi u nekom trenutku odrastanja svog djeteta.

Ne postoji univerzalno pravilo koje važi za svu djecu i određuje kada su spremna da ostanu sama kod kuće. Svako dijete je drugačije, a odluka zavisi prije svega od njegove zrelosti i sposobnosti da se samostalno snađe u različitim situacijama.

Roditelji su dužni da obezbijede odgovarajući nadzor nad djetetom, pri čemu se procjena da li dijete može ostati samo zasniva na njegovom uzrastu i zrelosti. Djecu predškolskog uzrasta ne bi trebalo ostavljati bez nadzora odrasle osobe.

Kada je riječ o školskom djetetu, uzrast nije jedini kriterijum. Mnogo je važnije kakvo je dijete po karakteru. Ukoliko je plašljivo, nesigurno ili teško reaguje u nepoznatim situacijama, nije preporučljivo da ostaje samo kod kuće. S druge strane, ako pokazuje odgovornost, samostalnost i zrelost, može povremeno ostajati samo već nakon polaska u školu, uz odgovarajuću pripremu.

Prije nego što donesete takvu odluku, razgovarajte sa djetetom i provjerite kako bi reagovalo u različitim situacijama.

Postavite mu pitanja poput:

- Šta bi uradio kada bi neko pozvonio na vrata?
- Kako bi postupio ukoliko primijetiš dim, požar ili poplavu?
- Da li bi nepoznatoj osobi preko telefona rekao da si sam kod kuće?
- Kome smije da otvori vrata?
- Kada treba odmah da pozoveš roditelje ili drugu odraslu osobu?
- Čime ćeš se baviti dok se ne vratimo?

Jednako je važno da se roditelji pridržavaju dogovora sa djetetom. Ako od njega očekujete da poštuje pravila, potrebno je da i vi ispunite obećanje i vratite se u dogovoreno vrijeme. Kašnjenje može izazvati strah i nesigurnost kod djeteta.

Ne postoji zakonom propisan uzrast kada dijete može ostati samo kod kuće. Roditelji imaju odgovornost da procjene da li je njihovo dijete dovoljno zrelo za takav korak. U pojedinim državama, poput Sjedinjenih Američkih Država, postoje preporuke prema kojima djecu mlađu od 12 godina ne bi trebalo ostavljati samu osim na veoma kratko vrijeme, dok maloljetnici mlađi od 16 godina ne bi trebalo da ostaju sami tokom noći. Ipak, ove preporuke nisu univerzalne i često izazivaju različita mišljenja među roditeljima.

Stručnjaci savjetuju da se dijete postepeno navikava na samostalan boravak kod kuće. U početku to mogu biti periodi od desetak ili petnaest minuta, koji se kasnije postepeno produžavaju. Važno je da dijete zna šta smije, a šta ne smije da radi dok je samo, kao i da nakon povratka roditelj razgovara sa njim o tome kako je provelo vrijeme.

Defektolog i Geštalt psihoterapeut Ana Karakaš ističe da roditelji, prije nego što prvi put ostave dijete samo kod kuće, treba pažljivo da procjene njegovu zrelost. Iako postoje velike individualne razlike među djecom istog uzrasta, mnogi stručnjaci smatraju da djeca mlađa od 12 godina ne bi trebalo da ostaju sama ili pod nadzorom drugog djeteta. U zavisnosti od zrelosti, dijete nakon četvrtog razreda osnovne škole, odnosno između 10. i 12. godine, može ostati samo dva do tri sata.

Psiholog Petra Šimčić naglašava da roditelji treba da procjene kako se dijete osjeća pri pomisli da ostane samo kod kuće i da li je sposobno da brine o sebi u tom periodu. Takođe je važno razmotriti da li poštuje pravila i dogovore, kako reaguje u stresnim ili nepoznatim situacijama i da li zna kako da kontaktira roditelje ili drugu blisku osobu u slučaju potrebe.

Kada procijenite da je dijete dovoljno zrelo, organizujte prvi samostalni boravak kod kuće pažljivo i postepeno. Na taj način gradite njegovo samopouzdanje, odgovornost i osjećaj sigurnosti, uz očuvanje međusobnog povjerenja.